Živa kokoš, šafran i tajine – sve o školi kuhanja u Marakešu

– Ovdje ćemo kupiti piletinu. Svježa je, ne znam hoće li to biti u redu zbog djeteta, šapnula mi je Gemma, Nizozemka koja već osam godina vodi školu kuhanja Souk Cuisine u Marakešu.

– Naravno da je ok, govorim joj i mislim si – stvarno se nadam da je.

– Ali jako je svježa, uporna je… s naglaskom na „jako“. Uopće ne razumijem što mi pokušava reći, smješkam se i ponavljam da je u redu.

Dolazimo do štanda s piletinom i naručujemo. Pogađaš, na vaganje stiže živa kokoš koja se glasa. Dok par minuta kasnije ne prestane s glasanjem. Svježe u Marakešu znači zaista svježe. Mala nije skužila što se točno dogodilo.

Sudjelovati u školi kuhanja u nekoj od zemalja koje posjećujemo dugo mi je na listi želja. Izvrstan je to način za upoznati novu kulturu. A i da se ne lažemo, zaista volim jesti. U kuhinji sam pak, prilično osrednja do loša. Nije me to spriječilo da nas obiteljski prijavim u Souk Cuisine.

Pet sati čistog uživanja

Našli smo se na glavnom trgu. Gemma, već spomenuta vlasnica i nas petnaestak. Amerikanci, nešto Nizozemaca, Englezi i mi. Gemma nam svakom daje 50 dirhama (oko 5 eura), vreću za šoping i popis namirnica koje trebamo. Naša kulinarska avantura počinje.

Sve je trajalo oko pet sati. Sada mogu reći – genijalan je to način za provesti vrijeme u Marakešu, osim ako si tamo samo jedan dan. A nemoj biti samo jedan dan, vjeruj mi, Marakeš zaslužuje više.

Probijamo se kroz kaos krivudavih ulica. Gemma je puna zanimljivih informacija. Pokazuje nam pećnice koje se nalaze u zemlji, u rupama. Tu  se priprema „mechoui“, popularno jelo, odnosno način pripremanja mesa prilikom čega se u „rupi“ peče cijelo janje. Navodno u svaku rupu/pećnicu stane 40 komada. ČETRDESET. Cijelih.

Tura nas vodi kroz boje i mirise marokanskih tržnica. Sami biramo povrće. Doznajemo kako razlikovati pravi šafran od onoga koji se samo pravi da je šafran. Mirišimo začine. Upoznajemo se s njihovim bojama, teksturom, svojstvima. Posjećujemo pekaru, kupujemo kruh koji izlazi ravno iz peći. Još je vruć. Lomimo komade na putu do riada u kojem ćemo kuhati. Topi se u ustima.

Dočekaju nas marokanske kuharice. Lara je uključena u sve. Gemma joj daje poseban zadatak – oguliti mrkve. Osjeća se važno. Ponosno. Mijesi tijesto. Miješa začine. Ja pokraj nje sjeckam peršin. Promatram ekipu, pa sebe. Smiješna sam si. Ni peršin ne znam isjeckati da izgledam kako treba. Bože sačuvaj.

Zapalo me baš da radim piletinu. Onu koja je sat vremena prije bila živa. Uz pomoć Lare i teta kuharica, sve ja to nekako odradim. Moja piletina „with chermoula“ što god to bilo, mariniralo se u tome, spremna je za pećnicu.

Ovo je posebno zanimljivo. Pećnica se ne nalazi u samom riadu. Nosimo pripremljena jela do obližnjeg „pekara“. Ulazimo u zatamnjeni prostor, a tamo nas u rupi čeka marokanac širokog osmjeha. Majkemi, čovjek stoji u rupi. Predaje nam još kruha i uzima jela koja smo donijeli.

Proceduru ponavljamo još nekoliko puta. Osim nas, ovdje dolaze i lokalni stanovnici. Osjećamo se odlično. Zaista je zanimljivo. Svima. Bojala sam se da će maloj biti dosadno, ali nakon mrvu polucendranja prilikom kupovine namirnica koje je trajalo punih sat vremena, dijete je uživalo.

Kuhala su se tog dana razna čudesa. Sve se naravno, na kraju, u dobrom raspoloženju i pojelo. Objed  u Maroku često započinje salatama. Isprobali smo onu sa zelenim paprom i rajčicama, kao i salatu od mrkve. Naučili smo pripremati tradicionalni Tajine (po naški – tažin). Jelo je zapravo dobilo naziv po specifičnoj glinenoj posudi u kojoj se priprema. Sastoji se od plitkog tanjura i neobičnog poklopca koji omogućuje da svi sočni sokovi ostanu unutar posude. Meso i povrće pripremljeno na ovaj način mek`o je k`o duša.

Radio se naravno i kus kus – priprema traje dosta dugo i nije mi se učinila jednostavna. Pustila sam vještije kuhare da se bave time dok sam ja tetošila svoju piletinu. Sve se naravno završilo slatkim kolačićima uz nezaobilazni čaj od mente.

No, nije ljepota škole kuhanja samo u kuhanju. Bila je ovo prilika da pola dana provedemo s ljudima iz raznih krajeva svijeta. Dijelili smo stol s parom koji je prodao kuću u Americi da bi kupili brod kojim sada plove nizozemskim kanalima. Brod im je kuća. Drugi američki par živi u New Yorku. Neugodno im je zbog Trumpa. Gemma nam priča o svom životu u Maroku. Tu je već osam godina. Ima sina. Pohađa privatnu školu koju vode redovnice. Kaže, to je jedna od boljih škola, ali redovnice po pitanju vjere ovdje nemaju što napraviti. Stanovništvo je muslimansko i to je to. Djeca koja si ne mogu priuštiti neku od privatnih škola dobivaju slabije obrazovanje, kaže Gemma. – „To je žalosno. Ne uče ni Francuski, kao jezik vrlo bitan u Maroku. „

Vrijeme je projurilo u kuhanju, razgovoru i degustiranju pripremljene hrane. Iz škole Souk Cousine otišli smo uz stisak ruke, bogatiji za jedno divno iskustvo.

Sada znam. Škola kuhanja postaje sastavni dio mojih putovanja. Tko zna, možda tako i naučim kuhati.  😉

Evo ti i recept moje piletine with chermoula. To je zapravo umak u kojem se marinira riba, meso, ali može se miješati i s povrćem.

Sastojci:

• Pile, razrezano na četvrtine
• Pola žlice maslaca
• Maslinovo ulje
• Korica jednog i pol konzerviranog limuna

Sastojci potrebni za Chermoulu

• Veća kapula
• „meso“ konzerviranog limuna, bez koštica
• Sok jednog limuna
• 4 češnja češnjaka
• Žlica svježeg peršina, fino isjeckanog
• Žlica svježeg korijandra, fino isjeckanog
• Čajna žličica papra
• Čajna žličica đumbira
• Četvrtina čajne žličice kumina
• Četvrtina čajne žličice „ras el hanouta“ marokanska mješavina 20-ak ili više začina, ima za kupiti i kod nas
• 8 niti šafrana Šafran je jedan od najskupljih začina, pažljivo ga troši 😉
• Pola čajne žličice maslaca

Priprema:

Pomiješaj sve sastojke od kojih se radi marinada. Piletinu razreži u manje komade. Mariniraj ju u chermouli, a umak stavljaj i unutar mesa – prethodno malo zareži da imaš gdje s umakom. Mariniranu piletinu poslaži na tacnu na koju si prethodno stavio papir za pečenje. Na svaki komad mesa stavi malo maslaca i jedan komadić limunove korice razrezane na trakice. Pošpricaj maslinovim uljem. Prekrij folijom za pečenje i peci 40 minuta u pećnici prethodno zagrijanoj na 180 stunjeva. Ili odnesi nasmješenom čovjeku u rupu 😉

Dobar tek! Jako je fino bilo, kao da je napravio netko drugi, a ne ja 😉

Cijena ove avanture je 50 eura. Vrijedi svake lipe. Više informacija potraži na web stranici Souk Cuisine škole – OVDJE.