Maroko – kroz sukove i pustinju

  • What`s your name?, pitao je jedan od trgovaca u Marakešu gospodina muža.
  • Vedran.
  • Van Damme? Welcome to Morocco, my friend.

Tako je u šarenim bespućima Maroka nestao Vedran. Slučajno, u kratkom razgovoru, rođen je Van Damme. Karuza Van damme. Nikad se neću prestat smijat.

Kroz sukove

Jedva sam dočekala sukove Marakeša. Nevjerovatan spoj šarenila, mirisa, okusa, kaosa. Ne znam što je to u arapskim zemljama, ali ja sam tamo ja. Bit će da se kaos u mojoj glavi osjeća kao mala beba u svijetu ovakvog senzornog overloada. Ugodno mi je. Ne smeta me gužva. Osjećam se dobro dok se provlačimo kroz uske uličice. Malu čvrsto držim za ruku. Mimoilazimo se s magarcima. Motori jurcaju. A ja sretna. Želim kupiti sve. Cjenkamo se koliko ide. Meni je taj dio uvijek nekako neugodan, pa čast u početku prepuštam njemu. Van Damme se ipak nije iskazao. Na kraju se ispostavilo da sam ja opakiji igrač. Tvrdoglava. Ne dam. Pičim po svome. Prekrasan mi karakter.

 Luka Modrić i ekipa

Zanimljivo, očekivala sam da će trgovci biti naporniji. Možda su nekada i bili, ali mobiteli su i ovdje polako počeli uzimati danak. Mnogi sjede i gledaju u ekrane. U razgovor inače lako i rado ulaze. Pitaju od kuda smo, da procijene platežnu moć. Znaju da smo siromašni 😀. Kad im kažeš „Kroejša“, ne razumiju na prvu. Pokušavaju s Grčkom, pokazuju znakove prepoznavanja na „Kroacia“, a ultimativni domaći izvozni proizvod je Luka Modrić. Njegovo ime otvara sva vrata. S vremenom sam na pitanje od kuda smo počela odgovarati upravo s Luka Modrić. Dobro kotira i Rakitić, a sjećaju se i Šukera i ekipe. Nogomet je u Maroku jako popularan. Na putu do Sahare, svako malo izdižu se golovi. Djeca trče za loptom. Igraju i na cesti. Tko zna, možda se među malim nogama krije neka nova nogometna zvijezda.

Nogomet na cesti

Centralni cirkus i kozice

Glavni trg Jemaa el-Fnaa pršti energijom. Posebno je zanimljivo kad se sunce spusti tamo negdje iza Koutoubie, glavne džamije u koju je zabranjen ulazak nemuslimanima. Osjećam se kao da smo u nekom paralelnom svemiru. Ulični zabavljači svih vrsta. Zmije. Majmuni. Žene koje crtaju kanom po rukama turista. Glasno je. Intenzvno. Poseban doživljaj je pojesti nešto na jednom od brojnih štandova s hranom. Konkurencija je jaka. Svatko ima razlog zašto baš kod njega treba doći. Pritom su vrlo kreativni. „Na rubu smo, to vam je kao da imamo klima uređaj“, pokušavaju nas namamiti.  Neki nam nude poseban meni za dijete, jedan pak iskreno govori „dođite kod mene, jer, što se ponude tiče – it`s same shit everywhere 😀 Osvaja nas onaj koji nudi besplatno piće uz jelo.

Pogled na glavni trg

Jedem kozice na središnjem trgu u Marakešu. Ukusne su. Kuhari plješću i pjesmom pozdravljaju svaki uspjeh svog nabavljača gostiju. Sjedaš i smiješ se. Entuzijazam me prolazi tamo negdje oko pete kozice. Mislim si… Sutra krećemo prema pustinji, a ja jedem morske plodove. U Marakešu. Na trgu. Sigurna sam da ću se, da prostiš, prosrat negdje usred ničega. Samo da me ne ulovi u pustinji. O Bože, ne u pustinji. I nije. Uopće.

 

Street food uz dobro raspoloženje

Arhitektura

U Marakešu posjećujemo Badi palace. Obilazimo Bahia palace. Divimo se ljepoti Saadian grobnica. Arhitektura je jedna od najljepših. Šareni komadići keramike stvaraju savršene slike. Na zidovima. Stropovima. Podovima. Gušim se od ljepote. Šetamo do Majorelle vrtova. Put nas vodi van zidova medine. Gueliz, novi dio grada je moderan. Čist. Lijep. Lokalci nam gvore da je Marakeš zapravo dva grada u jednom. Stari i novi. Od vrtova ipak odustajemo jer je red za ulazak kilometarski. Odlazimo zato do Menara gardensa. Pokazalo se odlično za dijete. U daljini vidimo snježni Atlas i avione koji slijeću svakih petnaestak minuta.

Badi palace

Saadian grobnice

Menara gardens

Za pustinju

Treće jutro u Maroku krećemo prema Sahari. Po nas dolazi Mustafa, vodič i vlasnik agencije Sahara wanderlust. Krećemo na privatnu turu. Nas troje, Mustafa i vozač Tarik. Pet dana kasnije, rastajemo se kao prijatelji. Iako se rijetko odlučujemo na organizirane ture, ovakve, privatne su zaista sjajne. Posebno ako si s klincima. Staneš kada ti to želiš. Putem čuješ i saznaš puno više nego kada ideš sam. Koristim svoju brbljavost i činjenicu da imamo lokalca sa sobom i ispitujem o svemu. Mustafa odlično govori engleski iako nikada nije izašao iz Maroka. O svijetu uči od putnika koji mu se nađu na turi. Mlad je, zanimljiv. Jako je žalostan zbog slike o arapskim zemljama koju mediji plasiraju. „Mi smo ljudi kao i svi drugi. Među nama ima dobrih i loših. Ali tako je svugdje“. Žao mu je što ljudi na spomen Maroka pitaju je li tamo sigurno. Obitelji s djecom su u manjini, ne dolaze toliko često. A djecu obožavaju. To potvrđujem iz prve ruke. Tvrdim, Maroko je odlična destinacija za obitelji s klincima. Naša je mala uživala u svemu.

Mustafa i Tarik, odlična ekipa Sahara wanderlusta 🙂

Put od Marakeša do Sahare je dug. Vožnja je izrazitio scenična. Krajolik se mijenja. Malo je zelen. Malo je bež. Pun je palmi. Pa je onda opet potpuno prazan. Gol. Sirov.

Preko Atlasa…

Putem prolazimo predjelom na kojem se nalaze ogromna solarna polja, dovoljno velika da opskrbe strujom cijelu Europu. Ne vide se s ceste, ali tamo su. Posljednjih godina, kralj forsira brigu o okolišu. Plastične vrećice su nedavno izašle iz upotrebe.  Umjesto njih, svaki će ti trgovac dati vrećicu od razgradivog materijala. Imaju ih u svim bojama. Još se tu i tamo nađe koja plastična, ali u globalu, radi se na ekološkoj svijesti.  U daljini vidimo i rudnik srebra. Najveći u Africi. Spavamo u podnožju zmijolike ceste, u srcu Dades Gorgea. Više nas se dojmio Todra Gorge. Ali oboje, impresivni klanci, savršeni za šetnju ili penjanje, ako si sposoban i baviš se time. Mi smo šetali. 😀

“Fingers” – poznata formacija stijena u Dades Gorgesu

Ljudi i djeca

Putem promatram ljude kroz prozor auta. Posebno su me se dojmila djeca. Kralj, kažu, radi dobar posao. Ulaže u obrazovanje. Škole se nalaze u svakom, pa i najmanjem selu. Djeca do njih hodaju u čoporima. Po glavnoj cesti. Mali, veliki, nebitno je. Paze jedni na druge i hodaju. Bicikle voze toliko spretno, pomoćni kotači ovdje ne postoje. Igraju se sami. U pijesku, uz cestu, na igralištu. Zmazani. Bez mama pantera koje samo čekaju da skoče. Da zaštite svoje mladunče. Toliko su sposobniji, samostalniji od naših. Povezaniji. I nije ovo “trava je zelenija u susjedovom dvorištu” post. Nama je neusporedivo lakše. Ali ne mogu ne primjetiti. Koliko smo dobili, toliko smo i izgubili.

Lara i lokalna ekipa 🙂

Promatram ljude. Sjede. Ispred kuće. Ispod stabla. Usred ničega. Sami. U društvu. Samo sjede. Pitam Mustafu, zašto je to tako? Nije mu jasno pitanje. Odgovara –odmaraju. No stress.“ Nije li to lijepo 🙂

U Sahari

Krajolik se pomalo iz kamenog pretvara u pješčani. Vidimo dine u daljini. Prave pješčane dine. Prizor koji me uvijek iznova uzme. Do kampa jašemo na devama oko sat i pol. Nisam mogla skupiti noge neko vrijeme. Njemu je urnebesno smješno. Zadovoljan je. Bar je bio dok mu nisam rekla da mu ni kćer ne može skupiti noge. Adri : Van damme, 1:0 😀

Stajemo na jednoj od dina. Pijesak nas je vratio koje desetljeće unatrag. Bili smo djeca. Svo troje. Dočekali smo noć u pustinji. Nikada u životu nisam vidjela takvo nebo.

Sjedili smo oko vatre, mi, par španjolaca i par amerikanaca. Domaćini nas zabavljaju svirkom. Jedan nam govori da su berberi katolici. Priča mi je odmah bila sumnjiva. Provjeravam drugi dan s Mustafom. Vidno se nanervirao :D. – “Točno znam tko vam je to rekao. Ne znam zašto to govori. Jednostavno nije istina.”

Usred pustinje pojavio se i frižider s pivama. A nudilo se ponešto i za popušiti. Odlazimo prvi na spavanje, mala je već pospana. Imamo krevet u šatoru. I nekoliko deka. Nije uopće hladno. Smijeh kolega suputnika podebljan pivom i hašišem odzvanjao je još neko vrijeme. Bubnjevi iz okolnih kampova još su dopirali do nas. Onda je utihnulo. Tišina u pustinji je zaista Tišina.

Budimo se oko 6.15 ujutro. Zajedno sa suncem. Boja pjeska pretvara se u zlato. Svatko u svojim mislima, pozdravljamo Saharu.

Rana zora u pustinji

U mjestu pokraj Merzouge, Hassilabiedu, ostajemo još jedan dan. Provodimo ga obilazeći obližnja sela, nomade i Khamlia svirače. Ipak, najbolje je bilo predvečer. U šetnji po mjestu. Sjeli smo baš kao i lokalci. I odmarali. Prišla nam je Fatima. Desetogodišnja djevojčica. Sporazumijevamo se rukama i nogama. Dali smo joj slatkiša. Petnaest minuta kasnije, pojavila se s prijateljima. S cijelim čoporom prijatelja 😀 Glas o slatkišima brzo putuje pustinjskim predjelima.

Fatima and friends 🙂

Bratelice u konzervativnom Rissaniju

Povratak u Marakeš obilježilo je stajanje u Rissaniju. Imali smo sreće, pogodivši jedan od tri dana kada se odvija sajam. Vidjeli smo veliki parking za magarce. Placu na koju dođeš kupiti ovcu. Kokoš. Sve živo, naravno. Ovdje kupujemo mandarine i začine. Neobično je. Rissani je jedan od konzervativnijih gradića. Ovdje već i najmlađe djevojčice pokrivaju glavu. Inače s tom praksom započinju sa sedam godina, pa i kasnije, ovisi o obitelji. Ja sam naravno, baš taj dan obukla majicu na bratelice. Široke, ali ipak bratelice. Pokrila sam se. Nisam se osjećala ugodno golih ramena u svijetu u kojem dvogodišnja djevojčica ima prekrivenu glavu.

Sajam u Rissaniju

Parkiralište za magarce

Nomadska groblja

Stajemo i na groblju. Kaže Mustafa da smo prvi koji su ga to zamolili. Ne znam kako je to moguće. Groblje je toliko različito od onoga na što smo navikli. Sivo kamenje kao nadgrobna ploča nema nikakva obilježja. Na prvi pogled, svaki je grob jednak, a Mustafa mi objašnjava da se po položaju kamena može vidjeti je li riječ o muškarcu ili ženi.

Groblje

Ait Ben Haddou i Telouet

Ait Ben Haddou jedan je od najpoznatijih kazbi, utvrđenih gradova u Maroku. Nalazi se na UNESCOvom popisu svjetske baštine, a nažalost netaje polako sa svakom kapi kiše. Ovdje su snimani poznati filmovi. Iskače sa brojnih vizuala. Lijepo je baš kao na slikama. Stigli smo nešto prije 18 sati. Čudo jedno koliko mu dobro stoji sumrak.

Pogled s Ait Ben haddoua

Posljednja duža stanka prije povratka u kaotični Marakeš bio je Telouet. Još jedna kazba. Ovdje smo bili jedini posjetitelji. Malo je izvan turističkih puteva, ali itekako vrijedno posjete.  Izvana, reklo bi se, ništa posebno. S vrha se pruža dobar pogled na okolicu, a unutra… oh, unutra… Ništa me nije pripremilo na tu ljepotu.

Essaoiura

Za kraj, ostavljamo jednodnevni izlet u Essaoiru. Grad na moru. Toliko drugačiji od Marakeša. Mirniji. Bijel. Okovan plavetnilom. Ovdje caruju ribari. Ovdje jedeš frišku ribu. Odabereš, izvažu ti, kažu cijenu i stave na grill.

Ovdje uživaš u oceanu. Ovdje odmaraš. Promatraš ribare. Luku. Barčice. Essaouira je bila iznenađenje. Da mogu ponoviti, ovdje bi ostali barem dva dana. Sjela nam je atmosfera.

Putem semo stali kod arganovog stabla na kojem koze beru bobice iz kojih se proizvodi cijenjeno arganovo ulje. Ova se stabla mogu pronaći samo u okolici Essaouire i nešto oko Agadira.

Čim smo izašli iz kombija, jedan od lokalaca krenuo je prema meni s mekanim životinjskim klupkom. Uzela sam jarića u oduševljenju, svjesna da ću morati platiti to zadovoljstvo, jer… ovdje ništa nije besplatno. Jedva su mi ga oteli iz ruku.

Give me the money, rekao je.
Koliko?
100 dh (oko 10 eura)
evo 10 dh (jedan euro)
Thank you. Doviđenja.

To je Maroko. Tko ga ne bi volio <3.

Maroko me napunio. Do kraja. Još uvijek lebdim na valovima njegovih boja, njegove gostoljubivosti. Njegovih mirisa. 

Maroko je zemlja u kojoj sam ostala bez mobitela. Ne mogu reći da su mi ga ukrali. Ostavila sam ga na zidiću i otišla. Pet minuta kasnije nije ga bilo, ali krivim samo sebe. Maroko je zemlja iz koje mi se vraća mobitel. Desetak dana nakon povratka javio mi se  student iz Rabata. Njegov ga je ujak uzeo u Marakešu. Želi mi vratiti mobitel. Nudim mu novac. Ne želi ga. “Ne radim ovo radi novca. Radim ovo zato jer bih volio da meni vrate izgubljeno u ovakvoj situaciji. Ne trebam novac. Možeš moliti za mene.” Skroman je. Duhovit. Javljam se Mustafi koji organizira rođaka da pokupi mobitel u Rabatu. Sada je kod njega. Predat će ga našim ljudima koji mu dolaze na turu. Nadam se da je uskoro kod mene. Pun je fotografija. Nadam se da naša ekipa neće razočarati. Znam da Marokanci nisu. <3

 

Više  o organizaciji, smještaju i cijenama pročitaj OVDJE.

Turu kao našu ili neku po svojoj mjeri možeš rezervirati preko SAHARA WANDERLUST

Preporuka za RIAD LE RIHANI

Pogle kako nam je super bilo u školi kuhanja SOUK CUISINE

6 Replies to “Maroko – kroz sukove i pustinju”

  1. Prepreprepredivno. Procitala sam sve iz serijala, ali nazalost nigdje nisam ugledala cijenu za “izlet” u pustinju. Nesto okvirno?

    1. Pozdrav Monika 🙂 Hvala na čitanju 🙂 Mi smo turu platili nešto manje nego je uobičajeno jer smo iskompenzirali dio s fotkama… ali kad sam slala upite, ovakve, privatne u trajanju od 5 dana su uglavnom bile oko 300 eura po osobi… Cijena zapravo ovisi o puno faktora – koliko vas je, koliko dana, je li privatna ili djeljena… I sve je podložno cjenkanju 😉 U turu su uključeni doručak i večera, tako da tih pet dana praktički nemaš puno na što trošit 🙂 I smješteni smo bili u stvarno divnim riadima <3

  2. Jako lijepe slike ste stvorili, i fotoaparatom i riječima. Bio sam krajem 11. mjeseca i Maroko me dosta izmučio hladnoćom i samoćom, ali vaš osvrt me odveo onamo kako ga želim pamtiti. Pa hvala vam na tome, živite Poeziju i dalje jer ništa nije ljepše. Sretno!
    Domagoj

    1. Hvala puno 🙂 Da, mi smo išli u najbolje vrijeme nekako… po danu ugodnih 25 stupnjeva, a po noći nije padalo ispod 12-13… Zima u Maroku je baš zima, kao i kod nas, tako sam čula… Ali nadoknađuje bojama i lijepim krajolikom 🙂

  3. Hvala puno na predivnom blogu, koji mjeseci po vama su najbolji za ovu turu?

    1. Pozdrav Sanja 🙂

      Mi smo bila sredinom trećeg mjeseca i vrijeme je bilo idealno, ni vruće ni hladno, oko 20-25 stupnjeva… čak ni noć u pustinji nije bila hladna, jedino smo se ujutro zabundali… Znam da je ljeto pretolpo, a po zimi je isto kao i kod nas, tako da mi se kraj ožujka, travanj, svibanj čine najbolji, kao i deveti i deseti mjesec… 🙂

Leave a Reply

%d bloggers like this: