Vegas, bejbi. Vegas.

Slagali smo tako jednom popis gostiju za vjenčanje. Moja obitelj je mala. Osebujna, ali mala. Ali Karuze… Imena su se nizala u nedogled. Bio je to trenutak u kojem smo shvatili da nismo tipovi za veliki pir. Ja sam to doduše oduvijek znala, ali hvala Bogu, ni njemu se ta ideja nije omilila. Ne znam više kako, ali kao grom iz vedra neba pojavila se povoljna prilika za New York. Oduvijek smo htjeli tamo. Dok se još nismo ni poznavali, htjeli smo tamo. I tako se na brzinu ugurao i šljašteći, nerealno šašav, jedan jedini – Vegas. Las Vegas.

Odmah sam se bacila na google. Wedding industry u Vegasu cvijeta. Ne onako kao da ga ja zalijevam, nego kao da ga zalijeva netko tko šapuće i priča s biljkama. Netko kome cvijeće raste i preživi. Nudi se sve. O`š u balonu iznad pustinje, o`š tematski u Enterprise stilu, o`š nekako obično što u Vegasu nikad nije zapravo obično, a moj odabir je pao na obično s Elvisom. Klišej na kvadrat.

Sve sam dogovorila s kauča. Pronašla sam kapelicu koju želim. Graceland wedding chapel. Ljubazni gospon Michael strpljivo je odgovarao na tisuću i jedno pitanje uzbuđene brajdzile. Thank you Michael 🙂 . Dogovorili smo cijenu – 200 usd za prilično osnovni paket koji je uključivao prijevoz limuzinom od hotela do kapelice, snimku vjenčanja, buket za mene i rever za njega možeš izabrati on line, majkemi, a bila sam toliko slobodna da žicam Elvisa kojeg želim. Da… išla sam toliko daleko da sam izguglala sve Elvise u Vegasu i našla Brendana Paula. Michael je rekao da ne može obećati. Nije mi bio drag u tom trenutku… a toliko smo toga prošli zajedno.

Sve u svemu, vjenčanje je bilo izorganizirano relativno brzo. Kao i cijelo putovanje. Tri dana Vegasa i sedam dana New Yorka, jer svi mladenci zaslužuju medeni mjesec.

Bio je to treći put da letim preko oceana. Let traje… i traje… i traje… i taman kad misliš da nikad nećeš stići, usred ničega, evo ga. U svom sjaju. Ispod tebe. Blješti. Vegas. Iz aviona vidimo i hotel. Stratosphere ne možeš promašiti – to je onaj s tornjem. Hoteli u  Vegasu se mogu pronaći po zaista povoljnoj cijeni. Vikendi su nešto skuplji, ali preko tjedna, stvarno jeftino. Budžet zapravo pune u kockarnicama, i mi smo rado dali svoj doprinos. Nije nam baš išlo. Osim mom čovjeku. Dok smo mi povlačili one vražije ručice, pokušavali s ruletom, gospodin je igrao poker. Zaradio stotinjak dolara. Živio!

Prvi dan smo proveli razgledavajući. To se zapravo svodi na obilaženje hotela za koje ne možeš vjerovati da su hoteli. Onaj venecijanski ima nebo i oblake. I kanale. Gondolijeri pjevaju. Ako nisi bio u Veneciji, ovo je zaista prilično blizu. Ako si bio, onda kužiš razliku između tapete na oblake i pravog neba.

Cirque du Soleil i hrpa kamenja

Vegas će mi ostati u sjećanju i zbog predstava. Bio je to naš prvi susret s Cirque du Soleilom. Fantastično. Stvarno. I to ne samo zato jer nas je na ulazu u dvoranu neki klaun odlučio odvesti do naših mjesta. Vodio nas je čudnim putevima, dizao ljude da prođemo, mahao rukama, vikao, poparao nam karte. Tek kad sam vidjela snop svijetla koji nas prati, upalila mi se lampica. Bio je to reflektor na nama, a poslužili smo kao razbibriga ljudima koji su se već udobno smjestili. Da im ne bude dosadno. 😀

U planu je bio i odlazak do Grand Canyona. Nismo išli jer je, pazi sad, padao snijeg. U Vegasu i okolici. Srećom pa me dragi utješio – on je naime već bio tamo i moju uzrujanost je odlučio ublažiti antologijskom rečenicom: ali nema veze, ionako nije ništa posebno. HRPA KAMENJA.  Želim razvod.  Pa smo za utjehu otišli do Hoover dama što znači da smo bili i u Arizoni i u Nevadi. Dijeli ih jedna crta.

Uvijek volim kada rentamo auto i odemo, pa sam voljela i ovo.

Going to the chapel and we`re going to get married…

No da se vratim na vjenčanje. Bio je ponedjeljak. Hm..ili utorak???

Limuzina je došla po nas. Vjenčanja je bilo u 11.15. Došli smo do kapelice, iz frižidera su nam izvadili cvijeće i tada je krenulo.

Kič. Veliki. Ali tamo si i super ti je. Do oltara me vodio Elvis. I to ne bilo koji – Brandon Paul, glavom, bradom i gitarom. Tada sam znala da će brak trajati unedogled… ili bar do izjave s hrpom kamenja. Doveo me do Njega i tada je postalo ozbiljno. Obred je za moje pojmove bio puno ljepši od ovih koje viđam po našim crkvama i matičarima. Neke stvarno lijepe stvari su izgovorene. Uz laganu pratnju na gitari. A i uvijek sam htjela reći ono “I do”. 

Nakon ozbiljnog dijela, uslijedio je neozbiljni. Elvis Brandon je imao svoje zavjete koje smo morali ponoviti. Komično i zabavno. I samo tako, ode 15 minuta. Aman taman. Presvukla sam cipele, otišli smo do Hard rocka na “svadbeni” doručak/ručak, i nastavili s istraživanjem.

E, da…Brandon Paul ako netko nije zapamtio, to je Elvis navodno ima neke veze s Hrvatskom . I ženio je sve parove koje znam, a koji su se “uzeli” tamo… a znam ih prilično puno, s obzirom na sve.

Po povratku kući, nakon nekih mjesec dana stigao je apostille, dokument koji je potrebno prevesti i odnijeti u matični uredi i voila. Brak je legalan i kod nas. Prezime sam morala naknadno mijenjati, to nemaju ovlasti u Vegasu napraviti. Sve u svemu, na vrlo brz, zabavan i lijep način sam postala Kruzova.

Putovanje smo nastavili u New Yorku, obišli smo Washington, ali o tome u drugoj PRIČI. Jer New York to zaslužuje.

ps. Ovo vjenčanje ne bih mijenjala za ništa. Bilo nam je baš po guštu. Slavimo devetu godišnjicu braka. I još uvijek je dobro.