Egipatska avantura

Od putovanja u Egipat prošla je koja godina. Išli smo dok smo još bili u cvijetu mladosti. Ni brige ni pameti ni djeteta 😀 Samo je Stella, pasica bila tu. Ostavili smo ju mojim roditeljima. Zvali smo svaki drugi dan da vidimo je li ok. Prođe s vremenom. Po povratku, napisala sam tekst objavljen u Novom listu. Putovali smo taman nakon manjeg terorističkog napada na Cairo. Nije nas to omelo.

Evo teksta…mrvu izmjenjenog… 🙂

Podignuta ruka, znak da trebamo taxi, “upalila” je i u egipatskoj prijestolnici – Cairu. Nakon par sekundi čekanja i spuštanja cijene s 60 na 30 egipatskih funti (otprilike 30 kuna) sjedamo u automobil vidno iznerviranog vozača u čijim smo se rukama trebali nalaziti slijedećih tridesetak minuta. Toliko bi trebalo od centra Caira do hotela u Gizi da se nepregledna kolona automobila zaista kretala cestom, no u  našem slučaju vožnja je potrajala duga dva sata. Noć je u kombinaciji s uskim uličicama Caira, daleko od glavne ceste, počela stvarati nervorzu. »Pustit će nas usred ničega i uzeti sve što imamo«, misao je koja je zamijenila sve doživljeno u tom neobičnom gradu, a tjeskoba nije popustila sve do zaustavljanja pred hotelom – jer,  nikad se ne zna kada su arapi u pitanju… Takvo mišljenje zaogrnuto u predrasude zapadnog svijeta prema onom arapskom, i nama se obilo o glavu. Smiješak vozača i isprika zbog duge vožnje i gužve na cestama bili su dovoljni da posramljeni platimo tih 30 funti i krenemo prema sobi puni dojmova koje je tog dana u solo »điranju« gradom na nas ostavio Cairo.

Budući da se samo tjedan dana prije boravka naše ekipe u zemlji faraona, putem medija velikom brzinom proširila vijest o terorističkom napadu u kojem je stradala francuska turistkinja, bilo je zanimljivo osjetiti kako grad diše. Je li je bomba bačena na izrazito turistički dio Caira pored glavnog »bazara« Khan el-Khalili uspjela unijeti nemir među turiste? Iako je već nakon par minuta boravka na području detonacije postalo jasno da je napad bio usmjeren u prvom redu na strane državljane, a sve u cilju da baci mrlju na turizam, uz plin i Sueski kanal, glavni izvor egipatskih prihoda, jedini podsjetnik na taj teroristički čin na ulicama glavnog grada koje su i danas pretrpane turistima, žućkasta je mrlja na pločniku.

Sama lokacija pada eksplozivne naprave nalazi se preko puta niza kafića u kojima nepregledne količine posjetitelja Caira traže predah nakon kupovine na obližnjoj tržnici. Mjesto je to koje se može usporediti s pariškim kavanama Montmartrea, ili da ostanemo u susjedstvu, s kafićima u nizu kakvi se mogu vidjeti na rivi bilo kojeg primorskog i dalmatinskog grada. 
Evo, točno tu je pala bomba, rekao je naš lokalni vodič Sam, na pomalo senzacionalistički način kao da u najmanju ruku pokazuje piramide. Istaknuo je da je ovaj napad prvi atentat u Egiptu nakon travnja 2006., kada je u ljetovalištu Dahab, u trostrukom bombaškom napadu život izgubilo dvadesetak osoba.


Sam je jednako prepričao i događaj koji nije stigao do svjetskih naslovnica, a odigrao se dan prije u podhodniku između Midan Husseina (trg na kojem je poginula mlada francuskinja) i đamije omiljene među turistima – Al-Azhar.
Jučer je ovdje nožem proboden jedan amerikanac, rekao je  dodajući da ne razumije takvo ponašanje koje nitko ne smatra normalnim i koje daje krivu sliku o arapskom svijetu. Ipak, takve se situacije događaju. Nisu česte jer cijeli Egipat vrvi uniformiranim policajcima koji se centrom grada, ali i oko turističkih atrakcija šeću naoružani dugim cijevima. Turisti su takvo stanje jednostavno prihvatili jer im policija ulijeva osjećaj sigurnosti, a za koju funtu, rado će vas i uslikati. Govoreći o policajcima na mjestima najvažnijih povijesnih odredišta, ne mogu ne spomenuti jedan od neobičnijih prizora – vjenčanje u podnožju triju velikih piramida. Osiguranje je izgledalo kao da dolazi neka važna politička osoba, a uzvanici pira morali su proći strogu kontrolu i detektor metala. Interesantno je da bi većina turista takve mjere sigurnosti na svom vjenčanju u bilo kojoj zapadnoj državi strogo osudila, a podno egipatskih piramida taj se prizor činio idealnim  za fotografiranje, kao da je sastavni dio turističke ponude. Detektori metala zajedno s naoružanim policajcem/zaštitarom nalaze se i na ulazu u hotele, a donedavno se transfer turista iz, primjerice Hurghade dio Caira ili Luxora, odvijao u komvojima pod policijskom pratnjom. No to je nešto što turisti prihvaćaju kao još jednu anegdotu koju će prepričavati danima nakon povratka iz Egipta.


Iako sve te, naizgled simpatične sitnice s mirisom avanture karakteristične za ovu, ali i mnoge duge zemlje, zapravo govore o nesigurnosti destinacije, od lokalnog vodiča saznajemo da su u podsezoni egipatski hoteli popunjeni preko 65 posto, dok se u Luxoru ta brojka penje preko 85 posto. 

Koliko je to i danas tako, ne znam… Šteta ako nije, jer Egipat ima sve – bogatu povijest, gomilu znamenitosti i predivno more. Često čitam kako ljudi ostaju razočarani piramidama, jer nalaze se zapravo u gradu. Meni je pak to fascinantno. Smeta im previše ljudi. Povlačenje za rukav. Lokalni ti pokušavaju izvući svaki novčić. Sve to stoji. Ali uvijek ih se možeš nekako otarasiti, a može se pronaći i kadar bez gomile turista. Mi smo vidjeli i vjenčanje. Pod piramidama. A mislila sam da je naše s Elvisom fora. 😀

More u Egiptu meni je jedno od najljepših. Snorklanje ovdje je doslovno kao da su vas ubacili u bazen s 1001 Nemo ribicom i svim njegovim prijateljima. Koraljni grebeni te raspamete od ljepote. Do te granice da se i ne namažeš baš previše… jer živiš na moru i znaš što je sunce, jel. Pa se onda nakon sat vremena plutanja po površini i uživanja s ribicama nađeš leđa toliko crvenih da ih se ni Sebastian, rak iz omiljene mi Male sirene, ne bi posramio. Pa onda zaglaviš sa sunčanicom, treseš se od hladnoće, isijavaš vrućinu. A kožu guliš sa sebe još danima nakon povrataka kući. “Be aware of the sun” upozorenja kao i savjeti ostatka grupe koja je igrom slučaja bila sastavljena od Slovenaca i Zagrepčana, nekada očito nisu dovoljna. Jer… što oni znaju… pa mi živimo na moru… aha… 

Dok ovo pišem, vidim da je ta anegdota ostavila priličan dojam na mene  A i na Njega. Reći ću samo da se od tada uredno mažemo kremama. Jer to rade pametni ljudi.

Smješteni smo bili u Hurghadi koja je bila dobra polazišna točka za lutanje okolo. Odmah prvi dan krenuli smo put Caira. U malom kombiću, mala grupa. Nas osmero. I vodič. Iz hotelske sobe, puca pogled na piramide. Gledaš i ne vjeruješ da si tamo. A kao jedan od najposebnijih doživljaja izdvajam posjet džamiji. Ne toliko zbog džamije, koliko zbog vodiča koji nas je u sat i pol vremena na izrazito zanimljiv način upoznao s Islamom i vjerskim običajima, nama toliko strane religije. 

Po povratku iz Caira, nas dvoje neumornih nastavljamo sa safarijem u pustinju. Vožnja od pola sata na quadovima  zvučala je puno bolje u teoriji. Da me se ne shvati krivo, odličan doživljaj, ali to koliko me bolio palac od držanja gasa nije normalno. Izlet obuhvaća jahanje na devama, ručak kod Beduina i promatranje zalaska sunca. Devini ćevapi i čaj iz ne baš čistih šalica. Ali, ono, samo jednom se živi, pa zašto ne.  Deve sam jahala ovdje, u Tunisu i Dubaiju. Tunis je najbolji. Ovdje malo preturistički za moj pojam. Zalazak sunca zato, jako lijep.  U svakom slučaju, izlet za preporučiti.

Ovdje sam vidjela i jedan od najtužnijih prizoraNekad su palme, tirkizno more, plavo nebo, osmjesi, sreća i veselje. A nekad je ovako. Čisto da ti se ureže u pamćenje. I da te šutne nogom u dupe svaki put kad cviliš jer ti se eto cvili. Jer nemaš neku glupost koju baš sad želiš. 

Nogom u dupe.

Egipat je raj za sve nas u kojima čuči Indiana Jones. To su Luxor, Dolina kraljeva, hram kraljice Hatpšesut – divno. Toliko povijesti. Toliko toga za vidjeti.

Vožnja od Hurghade do Luxora je nevjerovatna. Prizori iz nekog drugog svijeta. Život uz rijeku. Toliko poseban.

Egipte. Bilo nam je zadovoljstvo. Bez obzira što su me zvali Shakira. Nisam ti ja Shakira. Okej?

Leave a Reply

%d bloggers like this: