Letimo za Island. Taman smo negdje iznad. Čučim na wc-u. Onom malom avionskom. Hlača spuštenih do koljena i sve si mislim, pa kako se u ovom malom prostoru neki ljudi uspiju poseksati. Vrtim razne kreativne ideje, a u mudrom razmišljanju prekine me glas pilota.
– Dame i gospodo, s vaše desne strane pruža se lijepi pogled na Auroru Borealis i aktivni vulkan.
A ja na wc-u. Spuštenih gaća. Neka me netko ubije, molim vas. Svjesna da sjedim na krivoj strani aviona, izlijećem k’o munja, samo što nisam sjela nepoznatoj ženi u krilo ne bi li je ugledala. Fotku nemam, jelte. Ali prizor pamtim. Nismo je vidjeli više kad smo sletjeli. Plesala je tu noć iznad oblaka. Desna strana je ona koju želite na putu prema Islandu.
Za Island smo imali svega četiri dana. A imam osjećaj kao da smo vidjeli čudo toga. Kad malo razmislim i jesmo. Island je sam po sebi čudo, a u četiri dana stigli smo odvoziti Golden circle i južnu obalu, sve do poznate lagune glečera Jokulsarlon. Sve o organizaciji, troškovima, itineraru i kako otići na Island i ne bankrotirati, možete pročitati OVDJE.
Od Plave lagune do privatnog jacuzzija
Kada vam dan započne posjetom Plavoj laguni, znate da je dobro. Prema National Geographicu, jedno je od 25 čuda svijeta. Conde Nast Traveler svrstao ju je u deset najboljih svjetskih spa oaza, a nama ne ostaje ništa drugo nego potvrditi. Zašto? Stvar je vrlo jednostavna. Iako je Island pun geotermalnih bazena i izvora, ovo je mjesto nešto potpuno drugačije i svakako bi vam se trebalo naći na bucket listi.
Mnogi misle da je ovdje riječ o prirodno nastalim bazenima, no kod Plave lagune to nije slučaj. Vjerovali ili ne, voda dolazi iz obližnje elektrane i pumpama se izvlači s dubine od 2000 metara. U dubini temperatura joj iznosi 240 stupnjeva, a dok dođe do površine, ohladi se na idealnih 38. Iako ovaj dio s elektranom ne zvuči primamljivo, razloga za brigu nema. Voda je savršeno čista, neodoljive mliječno plave boje koju duguje načinu na koji silicij reflektira sunce te je puna prirodnih minerala. Voda se u potpunosti prirodnim putem izmijeni svakih 40 sati, a minerali, silicij i alge rade čuda za kožu. Više detalja o samom posjetu Plavoj laguni s detaljni informacijama o paketima, cijenama, maskama možete pročitati ovdje: PLAVA LAGUNA.
Ovo je jedno od onih mjesta za koje sam mislila da ih nikada neću vidjeti. Dok smo ulazili, nekoliko sam puta u nevjerici na glas rekla – ne mogu vjerovati da sam ovdje. Čudan je taj osjećaj kada ti se velike želje, da ne kažem snovi, ostvaruju.
Upravo geotermalno bogatstvo koje Island ima jedno je od najboljih strana života, a samim time i putovanja po ovoj otočnoj državi. Zahvaljujući vodi koja ključa ispod tla, ovdje nikada nećete ostati bez tople vode. Energetska kriza je strani pojam, a prozori su nerijetko otvoreni, bez obzira na surove klimatske uvjete. Jer, grijanje je na toplu vodu. A topla je voda uvijek – dostupna.
Hot springsa iliti geotermalnih prirodnih bazenčića ima jako puno i ako posjećujete Island obavezno barem jedan stavite na listu. Mi smo se odlučili za Hrunalaug – malu vodenu ljepotu usred ničega.
Tog je jutra sunce zasjalo, ali temperatura je bila oko 2 stupnja. Dolazimo do lokacije, na oko se čini divno, ali sada se treba skinuti po hladnoći. Sve se nešto premišljamo, brine nas zapravo izlazak, jer, budimo iskreni, ne čini se primamljivo stajati mokar na ta 2 stupnja. Skidamo se, nema druge. Odjeću puštamo na zemlji. Adrenalin skače, hladnoću jedva da osjećamo i ulazimo – a voda na 38 stupnjeva. Savršeno topla. Čista. Ispod nas zemlja. Nema trava, nije ljigavo. Života mi, ovo je osjećaj koji nema konkurencije.
Vedran izlazi prvi kako bi nas mogao snimiti dronom. Kasnije gledam snimku i osjećam da se moram objasniti – ovaj mali crni trokutić je kupaći kostim. Majkemi.
Ovaj izvor ima i malu kućicu – s jedne je strane otvoren, s druge strane ima vrata. Odlučujem se presvući unutra da mi ne gledaju baš svi dupe. Okrenem se prema vratima i govorim dok se brišem gola k`o od majke rođena, valjda neće nitko baš sada ući. U tom trenutku, naravno, vrata otvara gospođa koja svrati povremeno počistiti, pokupiti ono što turisti ostave. Ne znam koja se više prepala, ali s obzirom na prizor koji sam joj omogućila, osjećam da je ona trebala nama platiti, a ne mi njoj. 😀
U dobar dio ovakvih bazena možete ući besplatno, ulaz za ovaj se plaća 10 e. Vrijedi svakog centa. I da, mokri izlazak na niskim temperaturama nije nikakav problem. Toliko vas ugrije ta voda da imate neko vrijeme za presvući se bez da se smrznete.
Nikada dosta toćanja u toploj vodi pa smo si za jednu večer rezervirali i smještaj s hot tubom. Na terasi naravno, jer drugačije ne bi imalo smisla. Ako dolazite, svakako preporučamo da napravite isto.
Golden circle
Jedna od najpopularnijih turističkih ruta omogućit će vam toliko različitosti da na kraju dana nećete moći vjerovati što ste sve doživjeli. Divili smo se velikom gejziru – Strokkur skače i do 25m u zrak. Izbija redovno, otprilike svakih 8 do 9 minuta. Dok stojite skoncentrirano i čekate. A kad prsne… Velik i snažan.
Golden circle će vam pružiti priliku i da prošetate između dvaju tektonskih ploča u Nacionalnom parku Thvingellir. Jedinstvena je ovo prilika da vidite mjesto na kojem se pozdravljaju Sjevernoamerička i Euroazijska tektonska ploča. Bolje možda da kažem – ovdje se rastaju. Svake se godine odmiču jedna od druge za dva centimetra. U procjepu Silfra moguće je i roniti između ploča – ja jedva dišem i iznad površine pa unatoč velikom iskušenju, znam svoje granice. Smrt između tektonskih ploča mi se nije učinila dobrom idejom. 😀
Priroda u Nacionalnom parku je divna. Ima svega. Od vodopada. Do polja lave. A ovdje se sastao i prvi islandski parlament, još u vrijeme Vikinga.
Zlatni krug nas vodi i do Gullfossa. Moćnog slapa čiju je veličanstvenost teško prenijeti riječima. Fotografija također ne radi posao kako treba. Ovo je mjesto baš sila. Prirode. Svemira. Svega.
Stigli smo oko 18 sati. Sunce je taman zašlo. Oblaci se nadvili. No, ništa nije moglo umanjiti veličinu Gullfossa. U prijevodu bili bi to zlatni slapovi. Ima ih nekoliko i padaju u kaskadama. Prvi veći slap visok je 11 metara, drugi 21 metar. A kad se obruše u kanjon… uh. Pokazao nam je Island na svakom koraku koliko smo maleni.
U Golden Circle ugurao se i Kerid crater – jer kad ste već hodali između tektonskih ploča, vidjeli veliki gejzir, osjetili snagu slapova, što ne bi prošetali i po krateru. Ovaj nije zanimljiv samo zbog boja – sudaraju se kontrasti smaragdnog jezera i crvene vulkanske zemlje, zanimljiv je po tome što je za razliku od većine kratera koji nastaju eksplozijom, stvoren urušavanjem lave.
Zemlja stvorena za road trip
Auto smo rentali preko Blue Cara, a onog trena kada pokupite ključeve, kreće avantura. Ova je zemlja zaista stvorena za vožnju. Ceste su dobre, a krajolik… a ono, Island je svuda oko vas. Ne znam kako uopće da opišem. Jedan dio nas je podsjetio na Lanzarote – skamenjena polja lave svuda naokolo, ali za razliku od potpuno crnog lanzarota, ovdje se po površini uhvatila mahovina. Pa nigdje ničega, par kućica, oko njih vodopad. Konji. Pa s jedne strane ocean. S druge strane priroda iz zelenog odlazi u bijelo. Glečeri. Pa glečerske rijeke… ma ludo nešto. Vožnja nas je najdalje odvela do Jokulsarlona, lagune u podnožju Vatnajokulla, najvećeg europskog glečera od kojeg se odvajaju velike sante leda. Plove dalje do mora stvarajući nestvarne prizore. A tek komadići leda koje mora izbaci na plažu. Crvu naravno. Da kontrast bude još veći. Da ti oči ispadnu od ljepote.
Put do Jokulsarlona vodi uz brojne vodopade. Najpoznatiji na ruti svakako su Seljalandsfoss i Skogafoss. Ovdje trebate vodootornu odjeću. Smočit će vas. Neće vas biti briga.
Pravi test vodootpornosti odjeće je manji vodopad u blizini Seljalandsfossa. Sakrio se iza uskog kanjonskog prolaza. Do njega morate kroz vodu. U zimskim mjesecima kada se razina rijeke podigne, ono veće kamenje koje služi kao svojevrsni puteljak postane skoro pa potopljeno. Oprezno pokušavam pogoditi svaki kamen. Više manje uspijevam. I stati na kamen i ostati suhih stopala. A kao nagrada, ovo…
Do Jokulsarlona smo došli ujutro. Oko 9. Od tamo smo krenuli u ledenu špilju. Nas petanestak u kombiju s golemim kotačima. Vozi nas žena čije ime nisam uspjela zapamtiti. I da jesam, ne bih ga sigurno znala napisati. Ali itekako dobro pamtim nju. Jednostavnu. Skromnu. Priča nam usput priče o Islandu. O ledenjaku. O špilji.
– Ja sam prava Islanđanka. Moji preci unatrag stotina godina su Islanđani. Živim ovdje oduvijek. Preko 30 godina radim kao turistički vodič. Obišla sam ovu zemlju uzduž i poprijeko. I još uvijek sam osupnuta ljepotom Islanda. Pogledajte ovo. Pogledajte kako se ledenjak i oblaci reflektiraju u vodi. Prelijepo.
Ta iskrenost u njenom glasu. Upravo u tom trenutku. Shvaćam, bokte. Ova je zemlja nešto posebno. Nagradila je priroda Island. Valjda da se iskupi za vrijeme. Za surove zime. Za orkanske vjetrove. Hladne kiše. Kratke zimske dane. Sunce ovdje u zimskim mjesecima jedva da izađe na horizontu. Nisko je. Pozdravlja se s Islandom već oko 15 sati. A onda – noć. S druge strane, mraka u ljetnim mjesecima nema. Tada možete uživati u fenomenu zvanom ponoćno sunce. Iskreno da vam kažem, na duže staze, teško bi se priviknula na oboje. Ipak, dan bez noći biram ispred dana s par sati svjetla. A da budem još iskrenija – i dan bez noći i noć, skoro pa bez dana, odvela bi me ravno na psihijatriju.
Za putovanje u listopadu odlučili smo se zbog dobre kombinacije – dan još uvijek ima pristojno trajanje. Zora nam je svitala oko 8.30, a sunce zalazilo u 17.30. Temperature još uvijek nisu bile pravo zimske. Snijega na južnom dijelu još nema. A tamna razdoblja dopuštaju zelenoj dami da se zaigra među zvijezdama. Dopuštaju da vidimo predstavu na nebu. Da budemo zahvalna publika.
Krenuli smo dakle prema ledenoj špilji. Vožnja, kako ga zovu, super truckom traje oko 30 minuta. Drndamo se prema ledenjaku. Po dolasku nam daju opremu – kaciga je obavezna tijekom cijelog boravka u špilji. Hodamo prema ulazu, usput stajemo uz jednu od glečerskih rijeka. Da se malo osvježimo. Voda je hladna, čista i pitka. Rekoh, bar jedan trošak manje. Popit ću, još smo jedan dan ovdje, pa ako se i potrujem, ulovit će me doma.
Prije puta izguglala sam malo te špilje. Dojmovi su različiti. Pripremila sam se na lagano razočarenje. Sigurno nije baš toliko plavo unutra. Sigurno boja ovisi o vremenskim uvjetima. Nama je dobar dana, ali nije da sunce prži, da se nebo plavi. Hodamo tako prema ulazu, ja si konstantno smanjujem očekivanja, kad ono… baaaaam. Ledeno plavi kristalni svodovi svuda oko nas. Voda curi. Savršeno je. Postaje sve plavije kako se oči privikavaju na tamu. Više o špilji možete pročitati OVDJE.
Ulicama Reykjavika
A Reykjavik. Šarm glavnog grada brzo nas je zaveo. Iskreno, nije nam se nešto previše dalo vratiti u civilizaciju nakon tri dana obilaženja polupuste južne obale. Tamo smo u prvom redu bili zbog prirode, ali grad ima svoje adute. Ovdje živi trećina Islanđana, osnovao ga je Viking Ingolfur Arnarson i nazvao ga imenom koje u prijevodu znači – zaljev dima. Asocijacija dolazi od isparavanja toplih izvora pa bi zapravo ispravnije bilo – zaljev pare. Doznajemo tako od Martina, vodiča kojeg smo dobili rezerviravši “free walking” turu. Ovo je praksa koju koristimo kad god možemo i nikada ne odemo razočarani. U dvosatnom obilasku doznali smo čuda toga o Islandu. Primjerice, ovo je valjda jedan od najsigurnijih gradova u svijetu. Kriminal je na minimumu. U ovoj je godini ubijeno pet osoba. U cijeloj zemlji. Izoliranost je napravila svoje. Malo je došljaka, iako se posljednjih godina i Island mijenja po tom pitanju. Zanimljivo, imaju “Book of Islanders” iliti ga Knjigu Islanđana. U njoj se nalazi popis Islanđana, obiteljska stabla i to unatrag nekoliko stotina godina. Zato je žena čije ime ne znam, tamo na ledenjaku, sa sigurnošću tvrdila da je čistokrvna pripadnica svoga naroda, zajedno sa svim generacijama svojih predaka. Knjigu u šali nazivaju islandskim Tinderom. Najviše se klika nedjelom ujutro, govori kroz smijeh Martin dodajući – jer želimo znati je li nam djevojka s kojom smo se sinoć spetljali možda u nekom rodu. Utipkava pritom ime svoje zaručnice, a potom i svoje ime. Knjiga izbacuje zajedničkog rođaka, tamo negdje u 5.-6. koljenu. Vragolasto pita mislimo li da su dovoljno daleki rod. E moj Martine… 😀
Tura je započela ispred islandskog parlamenta. Ma gdje je? Pitam zbunjeno. Kad ono, lijepa zgrada vulgaris. Ni oznake Ni zastave. Ne daj Bože kakvog čuvara. Zgrada stoji. Bez ikakve pompe. Ugodna promjena, moram priznati. Ma sve je tamo meni takvo – lijepo, veličanstveno, u isto vrijeme skromno i dostojanstveno.
Prolazimo i kroz Grojotathorp, najstariju četvrt u Reyjkjaviku. Kaže Martin da je zovu još i selom unutar grada. Ovdje bih živjela da živim tamo. Ovdje se nalazi stablo odabrano za miss drveća 2016. godine. Da, biraju najljepše stablo svake godine. A svaka kuća u svojoj boji. Zavjese rijetko vidljive. Prozori gledaju na svijet. Pružaju i svijetu pogled unutra. Sve su kuće kao presvučene valovitim limom koji dođe poput zaštite od vremenskih uvjeta. Postao je to stil gradnje. A boje… Boje su tu da razvedre. Prosula se žuta, crvena, zelena, plava… po ulicama. Sa zidova zgrada gledaju likovi. Jer, vrijeme je na Islandu pretežno sivo. Umjetnici su se zato potrudili da Reykjavik ne bude Greykjavik. Uspjeli su u tome. Bogami jesu.
A kad već spominjem boje. Završit ću s onom najvažnijom. Završit ću sa zelenom.
Aurora Borealis. Polarna svjetlost. Green Lady.
Bojala sam se nadati. Zeleno nebo bilo je jedna od najvećih putničkih želja. Normalno da sam se bojala. Prognoze nisu bile previše obećavajuće. Za prva dva dana, previše oblaka. Za druga dva, nebo vedro, ali nizak KP. Što je veći, naravno Aurora je bolje vidljiva. Iako, nema tu baš pravila. Priroda je nepredvidiva. Poput nekog ludog umjetnika koji stvara najbolje, ali nikad ne znaš kako će reagirati. Nepouzdan je i divlji. Može si to priuštiti jer mu nema ravnog. Tako i priroda. Tako i nebo iznad Islanda.
Ali kad se pokaže, kada jednom vidite, nebo više nikada nećete gledati istim očima.
Sjedimo u avionu. Odlazimo. Zemlja vatre i leda već je daleko ispod nas. Opet sjedimo na lijevoj strani. Logika nalaže – u povratku je to prava strana. Pilot u startu najavljuje – za deset minuta proći ćemo uz Auroru Borealis. Bit će nam vidljiva petanestak minuta. Ovaj put sam spremna. Gaće navučene. WC nije opcija. Spremna da se pozdravim i zahvalim. Sretna jer je plesala. Za nas.
