O dojiljama i putnicima #usputnica

Cice, Bali, čokolino, Tajland, pa malo o porodu, pa malo o Filipinima. Redovito se, u virtualnom svijetu, s ispadanja sluznog čepa, njegove teksture, boje i mirisa prebacujem na plaže Sejšela ili Maldiva. Tako nekako izgleda moj Facebook feed. Reklo bi se – lijep je to život. Bez velikih problema. I bio bi. Da su žene normalne. Ali nisu. Materemi. Nešto je generalno krenulo u krivom smjeru.

 

Mameće grupe

Majke su dojilje. Ali ne bilo koje. Samo one koje isključivo doje. Do šestog mjeseca bebina života, pa i duže. Majke njeguju povezujuće roditeljstvo, a ako su prave majke, koriste i platnene pelene te sveto trojstvo chia-amaranth-quinoa-sjemenke svih vrsta i oblika. S njima je muž bio na porodu. Nisu uzele epiduralnu. Na porod su došle s planom koji odobrava samo i isključivo prirodan porod. Jer neprirodan je katastrofa neviđenih razmjera. Isto kao i čokolino. 

Majke, s druge strane, hrane djecu kupovnim kašicama. Čokolinom, kravljim mlijekom. Grahom i kobasicama. Koriste cry out metodu. Djeca im spavaju u svojim krevetima od rođenja… Neke majke pak balansiraju između prvih i drugih.

Poanta je u tome da su sve one majke. Najbolje što znaju biti. Problem je što majke iz nekog razloga imaju potrebu okomiti se na svakoga tko ima drugačije metode odgoja/hranjenja/oblačenja/pričanja/disanja. 

Majkama se negdje uslijed divljanja hormona pomutio i razum pa se tako u mamećim grupama svakodnevno vode ratovi. Tema? Nebitno. Rat može izazvati i obična boja torte.  Žene su se sposobne počupati oko svega. Svekrve… oh, svekrve. Koliko je slova utrošeno na svekrve. A tek pitanje cijepljenja. Sve stručnjak do stručnjaka. A nitko tko zna upotrijebiti onu predivnu mogućnost koju nam internet pruža – ne sviđa ti se? Skrolaj dalje. Preskoči. Nemaš odgovor na postavljeno pitanje? Šteta. Ne možeš pomoći. Imaš mišljenje o postavljenom pitanju? Pazi sada. Vrijeme je za okrutnu istinu. NIKOGA NIJE BRIGA. Zato slijedeći put kada neka mama pita s koliko mjeseci je vaše dijete počelo jesti čokolino, odgovori poput „da voliš svoje dijete ne bi mu davala taj otrov“, nisu odgovori. S osam meseci/godinu dana, tri godine… to su odgovori na postavljeno pitanje.

Kada neka mama pita iskustva s hodalicama/bilo čim, odgovaraš samo ako imaš iskustva. Tvoje se mišljenje o štetnosti hodalica ovdje ne traži. Kada netko pita fotografije krevetića, ne uvjeravaš svekoliko on line pučanstvo da je bebi mjesto u krevetu s majkom.  Staviš fotku krevetića. Simple as that. Jednostavno se drži svoje sobe i svog kreveta, a stavove razmjenjuj u postovima koji to traže. Postovi s konkretnim pitanjima o iskustvu, zahtjevaju konkretne odgovore ljudi s iskustvom. Ako nisi jedan od tih – skrolaj dalje. Ne možeš pomoći. A majkama – posebno onim novima, često je potrebna pomoć. Riječ utjehe. Nečije iskustvo. Ma možeš dati i mišljenje – ako pomaže. To bi trebala biti nit vodilja u ovakvim grupama. Pomoći. Savjetovati. Biti potpora. Ženi kojoj muž ništa ne pomaže potrebno je čuti da i tvoj po cijele dane češka jajca. Ako kuha, pere, čisti, nosa bebu, budi te doručkom u krevetu, a uspavljuje nježnim milovanjem nakon vatrene noći – šuti i budi sretna. Ili laži. Ne dolijevaj ulje na vatru.

Ne mogu reći da u mamećim grupama nema dobrih savjeta. Tu i tamo se dogodi trenutak da netko nešto pita i dobije konstruktivne odgovore. Dobre su to grupe, samo se stvar malo otela kontroli.

 

Putujuće grupe

 

U putujućim pak grupama, puno bolja situacija. Pretpostavljam da je zato jer u njima ima puno muškaraca :D. Iako ni one nisu lišene članova koji ne znaju jednostavno zaobići post koji ih smeta/živcira, opći je zaključak da je ovdje puno više savjeta, a puno manje pametovanja. Osjeća se doduše elitizam. Putnici vs turista. Putnici putuju samostalno. Turističke agencije su samo za one koji ne znaju putovati. Putnici su zapravo dojilje. Isključive. Elita. Kada netko pita s kojom agencijom je najbolje otići na Bali, odgovaraš ako imaš preporučiti neku agenciju. Osoba koja pita valjda zna da se može za jeftinije u vlastitom aranžmanu. Ali bira putovati s agencijom. Potpuno je nebitno zašto. Uostalom, važno je putovati. Ako netko tko putuje s bebom/djetetom pita savjet za destinaciju, odgovaraš s Italija, Malta, Španjolska, Bali ili što već smatraš dobrom destinacijom. Posebno je poželjno da si tamo i bio s djetetom. Tvoje uvjerenje da se s djetetom ne putuje ostaviš za sebe. Ne traži se u ovom konkretnom slučaju. Ako ti se pak ne sviđa neko pitanje, rasprava, nečiji stil pisanja, ne gledaju ti se nečije fotke, netko te jednostavno živcira? Jednostavno, skrolaj dalje. Iskoristi tu divnu mogućnost koju ti internet pruža. Skrolaj dalje. Preskoči. Zaobiđi.

 

Ne budi šupak

Zapravo je vrlo jednostavo ne biti šupak na društvenim mrežama. Poanta je da su svi u pravu. I putnici i turisti. I majke i nemajke. Svi su u pravu. Osim onih koje vole svekrve. S njima nešto opako ne valja 😉

 

A ja? Dojilja. Isključivo do petog mjeseca. Dijete mi jede čokolino negdje od treće/četvrte godine. Ja ga jedem još uvijek 😀 I čokoladu. Cijepljeno je. Nošeno. Jednokratne pelene. Spavala je s nama u krevetu. Nikad puštana da plače. Epiduralnu bih uzela da sam mogla.  Žongliram između majke i nemajke. Što god to značilo. 

Putujem u vlastitoj organizaciji. Na destinaciji ili rentam auto ili uzmem izlet preko lokalne agencije. Drugim riječima – ne volim isključivost.

U grupama sudjelujem s odgovorima na pitanja. Mišljenja se trudim držati za sebe – ne znači da mi se nekada ne omaknu, ipak sam žensko. Ali radim na tome. Svjesna sam da nikoga nije briga. Ako me post ne zanima, trudim se preskočiti.  A možda sam potpuno u krivu.  Možda sve treba biti upravo tako kako je. Šta ja znam. Ja ipak volim svekrvu. 😉

 

*Znam da sam upravo dala svoje mišljenje, a da me nitko nije pitao. 😀 Jednostavno – preskoči. Posebno ako imaš problem s čokolinom.