Turska – od Kapadokije do sreće

Što, kako i za koliko… u Turskoj pročitaj OVDJE.

*

*

*

Nije mu se išlo u Tursku. U startu mu je bila bezveze.  Ni sam nije znao zašto. Nije me slušao dok sam govorila što ćemo sve obići. Nije ga previše zanimalo. Znao je samo da ga čeka LET BALONOM. I znao je da se boji – visine.

Sat je zvonio u 4 ujutro. Mrzila sam samu sebe. I balon. I jutro. Pokupili su nas iz Royal agencije, petnaest minuta kasnije. Zora se još nije nazirala. Bilo je hladno. Meni se povraćalo od jutra. Njemu od pomisli na visinu. Ona pak ni sama nije znala što ju je snašlo.

Svatko u svojim mislima, nakon doručka, krenuli smo prema mjestu od kuda ćemo se uskoro vinuti u nebo. A gore je…  Znaš ono kad je nestvarno, a postoji. Ne znam kako drugačije opisati nebo. Tišinu. Boju sunca koje se budi. Stotinu balona koji šaraju nebom. Sve ti je to kao da je ispalo s nekog slikarskog platna. A ti u slici.

Pilot Tolga ovim se poslom bavi već deset godina. Kaže, ustaje svako jutro u tri sata, ali i dalje s osmjehom na licu. Mora da je lud, mislim si, ali onda opet, lijep je to posao. Svakim danom biti dio nečijeg doživljaja.

“Let balonom potpuno ovisi o vjetru. Zato uživam. Nije moguće imati isti let dva dana za redom. Vjetar nas nosi gdje želi, ja utječem samo na visinu, govori Tolga dok vješto ispušta topli zrak koji nas diže. Gore. U visine.”

Tri sata nakon buđenja, naša avantura s balonom je gotova. I danas mi je sve u magli. Pleše na granici između stvarnosti i želje. I danas jedva vjerujem da se taj let dogodio. Tako je to sa snovima. Kada se ostvare, nisi siguran jesu li se zaista dogodili.

No, nije Kapadokija samo let balonom. Kapadokija je toliko lijepa, ili bolje da kažem drugačija, da ti pamet svako malo stane. Nalazi se na području danas neaktivnog vulkana, a posebna je upravo po ludim geološkim formacijama kakve se ne viđaju često. Stijene su nastale od vulkanskog pepela. Mekani je kamen bio idealan za oblikovanje, pa su od njega – ili bolje rečeno u njemu, gradili crkve, nastambe… Na vrhovima se nalazi tvrdi dio, nastao od lave, a godine i godine erozije oblikovale su takozvane vilinske dimnjake. Naše će dijete reći da izgledaju kao olovke, on se priklonio većini koja vidi, a što drugo nego penise. A meni malo bacaju na lude gljive. Na što god vas podsjećali, Kapadokija ih je puna. Puna je rupa, tunela, idealnih za provlačenje, istraživanje. Djeca će ih posebno voljeti.

A unutrašnjost crkvi. Pa ne možeš vjerovati da se unutra nalaze ovako očuvane freske.

Osim u visinama, Kapdokija je čarobna i u dubinama. Puna je podzemnih gradova. Mi posjećujemo najveći  Derinkuyu, Smatra se da je tamo moglo živjeti oko 20 000 ljudi. Iako ima 18 katova koji idu sve do 80 metara dubine, danas su javnosti otvorena samo prva dva. Ubrzo shvaćam i zašto. Jednostavno bi bilo preopasno. Jer, kada uđeš, često nisi ni svjestan da te može uloviti klaustrofobija. Kada ti se to dogodi na drugom katu, još nekako i izađeš. Da se dogodi na dvanaestom, ne znam kako bi završio. Stepenice koje vode prema dolje, toliko su uske da je mimoilaženje nemoguće. Zidovi stišću. A nelagoda postaje sve jača. To sve naravno ako si klaustrofobična ja. Ili astmatični on. Ako si normalna zdrava osoba, nećeš imati problema. Ovaj je grad Lari i dalje jedan od najboljih doživljaja.

Kako nas nikad ne drži mjesto, potežemo u jednom danu od Derinkuyu do kanjona Ihlara. Tu smo se ogrnuli zelenilom, ohladili rijekom, sakrili pod stijenama.

Za kraj dana ostavljamo sol. Doslovno. Do slanog jezera Tuz Golu vozimo se oko dva sata. Malo tko se odluči potegnuti do tamo iz Kapadokije – obično se preporuča kao usputna stanica na putu iz Ankare. Srećom, rijetko kada slušam kad mi kažu da se ne isplati. Slano je jezero nešto kao Bolivijski Salar za siromašne 😀 Jedno je od najslanijih u svijetu – salinitet mu iznosi velikih 33 posto (slično kao i Mrtvom moru), a Turci preko 60 posto soli dobivaju upravo odavde. A mi? Mi smo se razletjeli po bijelom prostranstvu. Sol je nagrizala stopala. Kristali su povremeno izazivali bolne jauke. Djeca su trčala. Nahodali smo se tražeći vodu. Jer voda ovdje stvara nevjerojatne prizore. Refleksije su čarobne. Baš kao i nebo pred oluju.

Kapadokiju pamtim po zalascima sunca. Jer kada žuta kugla pada nad ovakvim krajolikom to je onda to. A Turci su znali iskoristiti ono što imaju. Na vidikovcima možeš pronaći najslađe kafiće. Ništa posebno zapravo. A opet, nekako sve. Par šarenih jastuka, koja fotelja, drveni stolić, kava i čaj. S pogledom.

Ovdje smo imali jedan pravi instagramski trenutak. Znaš ono kad izgleda savršeno na fotografiji, a u stvarnosti pive nisu tvoje, djeca u pozadini nešto urlaju i viču. Muževi nam idu na živce. Jer, da se ne lažemo – svako putovanje ima takvih trenutaka. Jer takvi su trenuci život. Isto kao i savršeni zalasci.. Jedno bez drugoga ne ide – ako te netko pokuša uvjeriti u suprotno, reci mu da laže. Da ti je Kruzova tako rekla.

Pozdravljamo se s Kapadokijom oko 23 sata. Ukrcavamo se na noćni autobus u kojem se drndamo slijedećih 9 sati. Iako zvuči kao noćna mora, prošlo je sasvim ok. Mala je prespavala cijeli put, a mi djelomice. Po dolasku u Antaliju čekala nas je još vožnja od sat vremena do aerodroma na kojem smo pokupili auto i krenuli prema Pamukkalama. Još 3 i pol sati vožnje. Dok sam planirala ovaj dio puta, materemi, bila sam sigurna da će me poslati u tri pm uz lagani razvod braka. Što da vam kažem – izgleda da me stvarno voli 😀

Šalu na stranu, ne znam je li do adrenalina ili ljubavi, kladim se ipak na adrenalin, ali nije nam bilo čak ni naporno. Kao nagrada, dočekale su nas Pamukkale.

Pamukkale su jedno od onih mjesta na kojima možeš vidjeti sve negativno. Hrpetinu ljudi. Uništavanje prirode. Smeđe dijelove vapnenca. Mutnu vodu. Možeš se razočarati. Pogotovo ako očekuješ pune bazene.
Isto tako, možeš vidjeti sve pozitivno. Odmaknuti se od ljudi. Biti svjestan da će ih uvijek biti jer si tamo gdje jesi i jer drugi imaju pravo biti tamo zajedno s tobom. Možeš vidjeti nevjerojatnu bjelinu. Tirkiz. Možeš uživati u pogledu i na prazne bazene jer su i dalje spektakl. Možeš zatvoriti oči i probati zamisliti kako su Rimljani nekad davno ovdje močili dupad (ne znam je li to riječ 😅). Možeš stati na vrh kazališta u Hierapolisu i reći, pas mater, koliko je ovo lijepo, posebno i drugačije. Možeš. Ako si takav. A možeš se i razočarati. Rekla bih da nije do Pamukkala. Do karaktera je.

Želim reći, nemojte da vas negativne objave i osvrti odvrate od ovog mjesta. Potrebno je pripremiti se, po mogućnosti doći ili rano ujutro ili kasnije popodne i krenuti s DONJEG ulaza. Tako ćete izbjeći dobar dio horde turista koji svakodnevno dolaze na jednodnevne izlete s autobusnim turama. Tako ćete najlakše naći komad vapnenačke bjeline samo za sebe.

Za takav je pothvat potrebno prespavati u ovom području barem jednu noć – mi smo za svaki slučaj ostali dvije. Jer smo na odmoru, pa da se malo i odmorimo :D. Svratili smo jedno jutro do Kaklik špilje. Zovu je podzemnim Pamukkalama. Malena je, ali jako lijepa. Ovdje nismo susreli baš nikoga. A nije nas gužva gazila ni na jezeru Salda.

Oh, Salda. Da mi je netko rekao da ću ovo pronaći u unutrašnjosti Turske. Ili u Turskoj uopće, ne bih mu vjerovala. Ovo smo naknadno dodali na rutu zahvaljujuću dojavi na Kruzovima. Hvala Vladane. Dužnik sam ti.

Ovo je kratersko jezero i potpuno je vanserijsko. Evo, ne znam kako da ga uopće opišem. Boja vode je kiristalno tirkizna. Pijesak je savršeno bijel. Zbog boje vode zovu ga turskim Maldivima, a pijesak je sastavom navodno sličan onome na Marsu. Pa ako netko pita, bili smo i na Marsu i na Maldivima. I danas vidim tu boju, i danas mi je čudno što izgleda kao more u nekoj dalekoj egzotici, i danas mi je čudno što izgleda kao more, a sol ne nagriza kožu.

Krenuli smo prema obali, naciljali Fethiye. Usput stajemo na kukuruz s pogledom. Restorančići uz cestu nude čaj. Gozleme. Prave ih bake duž cijelog puta. Izgledaju poput palačinki. Punjene su sirom i krumpirom. Jedu se s jogurtom, ili da budem preciznija – ayranom.

Uz cestu se rastežu nepregledna polja plastenika. Uzgajaju uglavnom cherry rajčice. I danas mi od pomisli na hranu tamo, rastu zazubice. Mislim da nigdje nisam toliko jela kao u Turskoj.

Autom smo prošli oko 1200km. Ceste su dobre. Naplate cestarine nema – barem na ovom našem potezu, a ni naplata parkinga nije im nešto napeta. Turci su kao vozači sasvim ok, jednom kada prihvatiš da ne koriste baš žmigavce, vožnja ne bi trebala biti naročito stresna. Samo jednom mi knedla zastala u grlu. Uz kraj ceste, ispred nas na motoru muškarac i žena. Jedno od njih rukom pridržava kolica koja voze paralelno s motorom. Dječja kolica, jel. Nadam se prazna. Zaista želim vjerovati da su bila prazna.

Kad već spominjem djecu, moram reći da su ova naša najbolja. Nahodale su se, naigrale, nabacale po valovima, zakapale u pijeskovima znam da to nije riječ, cmizdrile su samo malo barem dvije od tri, voljele su svaki komadić puta – baš kao i mi. Jedino su one voljele Antaliju malo više od nas. Nama odraslima se nije baš nešto primila. Možda je to sunca. Dočekalo nas je tamo 40 stupnjeva. Puno previše. Dočekale su nas tamo pješčane i valovite plaže. Umori se k`o pas od borbe s morem i važenja pijeska iz dupeta. Spas od vrućine pronalazili smo u šumama, na vodopadima. Pod jedan sam stala u haljini. Prebrzo sam se osušila.

Antaliju smo, kažem, mogli i preskočiti. A možda joj nismo dali pravu priliku, ne znam. Ali eto, sad znaš da nisam baš uvijek happy hippo kojem je sve najbolje i divno. U usporedbi s unutrašnjošću, Antalija je `nako.

Turska. Toliko različita. Toliko puna svega. Ludih jezera. Vilinskog krajolika. Dubokih kanjona. Podzemnih gradova. Fantastične hrane. Nasmijanih ljudi. I najljepših letova.

Nije mu se išlo u Tursku. U startu mu je bila bezveze.  Ni sam nije znao zašto. Nije me slušao dok sam govorila što ćemo sve obići. Nije ga previše zanimalo.

Nije mu se išlo u Tursku. Turska ga je zauzvrat ostavila bez teksta. Već prvog dana. Gore. U visinama.

 

Foto priča

Video reportaža: