Kyoto - dodir tradicionalnog Japana

Ne gledajte majmune u oči. Ne vole to
Ne saginjite se ispred njih
Ne stavljajte im fotoaparate i mobitele direktno u lice
Hranite ih samo u prostoru predviđenom za to
Ne šuškajte vrećicama, pomislit će da nosite hranu

Ema, srednje dijete u čoporu, prestrašeno zaključuje: Ja sam u šuškavoj žutoj kabanici. Što ako pomisle da sam banana??? Srce mi se još uvijek smije.

Vodim te u Kyoto. U tradicionalniji dio Japana. Ovdje smo pronašli mir. Energiju potpuno drugačiju od one koju živi TOKYO.

Kiša i dalje cmolji. Neumorna je. Hodamo već neko vrijeme uzbrdo. Po mokrim, blatnim putićima. Oko nas samo šuma. Boje uglavnom zelene. Sramežljivo, tu i tamo, izviruju crvena, žuta. Tek toliko da mi potaknu maštu, da probam zamisliti kako će ovo mjesto izgledati kroz dva, tri tjedna, kad se jesen zaigra po šumovitom platnu. Penjemo se prema parku majmuna u Arashiyami. Oko tridesetak minuta uspona, i evo nas na vrhu. Putem čitamo pravila ponašanja. Ipak je ovdje riječ o stotinjak divljih životinja u njihovom prirodnom staništu. Svaki majmun ima ime te se točno zna tko je s kim u rodu. Na vrhu se nalazi kućica ograđena rešetkama. Unutra smo mi. Ljudi. Vani su oni. Vrlo čovjekoliki. Unutra kupiš hranu i dodaješ im kroz rešetke. Sretna sam jer mi dijete na ovaj način uči i promatra životinje. Slobodne. Divlje. Promatra sa strane. Ne sudjeluje u hranjenju. Boji se. Znatiželja joj viri iz crnih očiju, ali boji se. Ja pak ne znam kud bih od sreće. Dodajem komadić jabuke. Dodir mu je nježan. Mekan. Gledamo se. Traži još.

Na putu prema dolje, već pomalo gladni, razmišljamo gdje ćemo i što ćemo. Tek na dnu shvaćam da mi se hladnoća uvukla u kosti. Nemam jaknu. Pada mi mrak na oči. Ostavila sam ju gore. Crnu kožnu jaknu. Ljuta sam. Nižem psovke. Govorim, ne vraćam se. Nemam trenutno ni volje ni energije za još jedan uspon. Ostavit ću je, odlučujem. Iako mi je najdraža i jedina. Ipak, pitam ženu koja prodaje karte za park može li provjeriti je li uopće gore. Pričekali smo par minuta. Pozvala me, uz osmijeh i naklon i rekla:

Pronašli su jaknu. Sjednite malo sa strane, sad će vam ju donijeti.
Tko? Kamo? Netko će se spustiti i donijeti mi jaknu?

To je Japan. Klanjam se iz zahvalnosti. Ne primaju nikakav drugi znak pažnje. Novac bi recimo bio velika uvreda. Tamo se napojnice ne primaju. A kad im pokloniš nešto, stavljaš ih u nezgodan položaj. Smatraju da moraju uzvratiti dar.

Do Arashiyame smo prvenstveno potegnuli zbog poznate šume bambusa. Djeci smo rekli da je čarobna. I nismo uopće lagali. Jedno od onih mjesta koja ti na sekundu zaustave otkucaje. Priroda u najljepšem obliku. Dojam kvare ljudi. Svugdje ih je jednostavno previše. Ako ideš u Japan, pripremi se na to i probaj ignorirati. Moram priznati da ovdje nismo imali najbolji obiteljski trenutak. Mlada je gospođica bila nešto nadurena, ni ne sjećam se više razloga. Ali znam da je velilčina problema u njenoj glavi bila proporicionalno obrnuta od one u mojoj glavi. Klasika. 😀 A on… nisam bila zadovoljna fotografijama. I to sam rekla na glas. 😀 Neću u detalje. Ovo je nešto što može razumjeti samo žena fotografa. :D.

U Arashiyami se nalazi i stanica sa zanimljivom „šumom“ kimona koja prikazuje 32 različita uzorka, kao i veliki broj prodavaonica, restorana.

Sjedamo u jedan i naručujemo zeleni sladoled i poznati matcha zeleni čaj koji se koristi i u ceremonijama čaja. Još uvijek mi se diže želudac pri pomisli na taj okus. Znam da je zdrav. Ali kad ne ide, ne ide. Zato je sve ostalo što smo probali, fantastično. Hrana je u Japanu sve. Gledaju na nju kao na svojevrsnu umjetnost. Ceremonije čaja su upravo to – ceremonije. Ništa se ne radi na brzinu. Obroci zahtjevaju vrijeme. Kuhinja im je zanimljiva i jedna od najzdravijih u svijetu. Ne čudi zato činjenica da tijekom deset dana nismo vidjetli niti jednu pretilu osobu ili uopće osobu za koju bi se moglo reći da ima višak kilograma. Uživali smo u sirovoj ribi – sushiju i sashimiju, okonomiyaki palačinkama, ukusnim tempurama – uglavnom prženim škampima te ukusnim ramen juhama koje su moj favorit.

Bio mi je to prvi put da jedem sushi, pa teško mogu uspoređivati, ali ovaj je bio nešto fantastično. Došli smo u jedan od restorana s pokretnom trakom. Gužva je. Ljudi čekaju u redu. Čekamo i mi. Uzimamo broj i čekamo da nas prozovu. Na japanskom. Mala zna brojati do 10, ali ne pomaže nam to baš. Shvatili su ljudi da se kod svake prozivke zbunjeni pogledavamo, pa nam motiraju da se oslobodilo mjesto za našu ekipu koja se upravo sprema za prvo japansko sushi iskustvo. Cijeli je proces show kad nemaš pojma što radiš, ali brzo lovimo ritam i tanjurići se nižu jedan za drugim. Cijena tanjurića: 6 kuna. Napravila sam toranj od njih. Nema što nismo probali. 😀

Nara

Iz Kyota odlazimo na izlet prema Nari. Putem stajemo u Fushimi Inari hramu – jedan od najimpresivnijih kompleksa koje smo posjetili. Sunce se napokon ukazalo. Nepregledna kolona narančastih torii vrata izgleda nestvarno. Baš kao na fotografijama. Na svakim je vratima napisano ime donatora, a gubljenje po nepregledno dugačkim narančastim tunelima zaogrnutim zelenilom bilo je jedno od onih iskustava koje čuvaš negdje duboko u sebi. Odavdje smo ponijeli i najdraži suvenir – mala drvena vrata s ispisanim datumom, mjestom i našim imenima. Lara i Kruzovi.

Stanicu dalje, nalazi se gradić Uji u kojem posjećujemo Byodoin hram. Još jedan velilčanstveni prizor japanske arhitekture.

Za kraj dana stižemo u Naru. Srne su čudo. Opet divlje, ali naviknute na ljude. Kada shvate da imaš hranu, tvoje su. Teško ih se riješiti, a kad se međusobno posvađaju – bolje da im se ne nađeš na putu. Izbjegni stampedo pod svaku cijenu :D.

Kyoto je bio naš 4 dana. Ovdje smo doživjeli KIMONO ISKUSTVO. Uživali smo u ljepoti hramova kojih je zaista puno. A za kraj smo ostavili Gion. Ulicu kojom još uvijek prolaze gejše. One prave. I dalje zabavljaju goste skrivene u nekim od drvenih kućica, ryokana, restorana. Kažu da šetaju uskim uličicama u sumrak. Oko 17.45. Bili smo tamo u pravo vrijeme. Ali nismo im uspjeli ući u trag. Sreli smo samo jednu stariju gospođu. Obučena u tradicionalni kimono, strogog izraza lica klizila je pločnikom. U rukama joj neki papiri. A pred njom se svaki stanovnik Giona duboko klanjao. Ne samo u prolazu, onako kada samo kimneš glavom. Zaustavili bi se pred njom, poklonili se pod 90 stupnjeva. Ostali bi tako dok ih ona laganim korakom ne bi ostavila iza sebe. Pretpostavljam da je to jedna od „majki“. Pretpostavljam da je i sama bila gejša. A možda sam samo pod dojmom knjige koju sam čitala davno. Kyoto i Gion su mi se već tada uvukli u misli. Puno godina kasnije, evo me tu. Pričam svojoj djevojčici o gejšama. Ne razumije još. Dobar dio ne razumijem ni ja. I dalje su mi misterij. Tajnovite. Neobične.

„It is not for Geisha to want. It is not for Geisha to feel. Geisha is an artist of the floating world. She dances. She sings. She entertains you. Whatever you want. The rest is shadows. The rest is secret.” (Memories of a Geisha)

Neke tajne trebaju ostati tajne. Na sve one neotkrivene, danas me podsjeća mala drvena gejša koju sam ponijela doma. Eno je na polici u dnevnom boravku. Ponosna, lijepa i tajnovita. Stoji i podsjeća na naše japanske dane.