Ovo je putopis za našu dušu – da nas podsjeti na naše trenutke… tekst koji će biti od koristi svima vama koji tek putujete za Andaluziju možete pronaći OVDJE, u ciklusu Što, kako i za koliko….
*
*
Cordoba. Ulazimo u Mezquitu. Jednom rukom držim Laru da se ne pogubimo u gužvi. Drugom zatvaram prokleti kišobran. Puna mi ga kapa. Ulazi mi kapljica pod rukav. On je na kavi. Odmara od kiše. Fotić mi lupa po rebrima. A gatara mi lovi dlan. Grančicom lavande prelazi po njemu i govori: vida larga, muy sensible, poco nerviosa. Dug život. Vrlo osjetljiva Malo nervozna. No shit Sherlock. Dođem u Andaluziju gdje sunce sija preko 300 dana u godini, a meni lije kiša svih sedam. Zagrizem maslinu i pukne mi zub. Jedinica. Imam rupu u osmjehu. Izgledam k`o cigan (ispričavam se na političkoj nekorektnosti). I zato, da, vrlo sam osjetljiva i još više nervozna, mislim si i, očito sva ponosna na svoj španjolski koji su mi u nasljeđe ostavile Marisol, Esmeralda i ekipa, poco nerviosa govorim: “no tengo dinero. Mi marido tiene dinero. No esta aqui”. Bože budale. Poslije, kad sam razmijenila novac, potražila sam gataru, čisto da čujem što još ima za reći. Jer, budimo realni, dobro je pogodila iz prve. 😀
Da, otišli smo iz Rijeke, grada koji teče, u Andaluziju. Costa del sol, ilitiga sunčana obala, dočekala nas je pretežno oblačna i kišovita uz povremeno pojavljivanje plavih komadića neba. Baš svako smo zabilježili aparatom tako da možda nećete imati dojam govna od vremena koje smo uboli, ali i ovo je putovanje još jednom pokazalo da je sve u stavu. A moj je stav bio: I doma je kiša, pa ako već mora biti govno, bolje biti u govnima u Španjolskoj.
Naranče i masline. I zub.
A Španjolska je zemlja po mom guštu. Volim arhitekturu. Volim hranu. Ni piće mi nije mrsko. Klizilo je kroz rupu u zubalu. Volim klimu. Volim ljude. Volim što miriši na naranče.
Po Andaluziji ih ima na svakom koraku. Slobodni ste uzeti ih sa stabla, ali toliko su gorke da su nejestive. Govori nam tako Maria koja nas vodi po Malagi u sklopu free walking ture. S nama u grupi su Indijci, Pakistanci, Nijemci i Francuzi. Srce mi odmah zaigralo od sreće. Dugo nije bilo okruženo s toliko internacionalne ekipe. Od ovih se naranči rade marmelade. Ovo se rimuje. 😀 Jesu li gorke ili ne, vidjet ćete po listovima – ako su dva – marmelada.
Naranče nas slijede gdje god krenuli, baš kao i masline. Riječ je o nepreglednim poljima koja se protežu na sve strane. Ne vidi im se kraj dok vozimo od grada do grada – jer Andaluzija je stvorena za cestu. Putovanje ovdje nisu samo gradovi. Putovanje je i sve ono između. A zahvaljujući brežuljcima obučenim u zeleno, ove vožnje pamte se dugo. Baš kao i okusi tih istih maslina. Života mi, ne volim masline. Trudim se jer su zdrave i sve to, ali slabo mi ide. Ove andaluzijske tamanila sam sve redom koliko su ukusne. Navodno je oko 250 različitih vrsta maslina na ovim stablima. Nemoguće ih je izbjeći. Često će vam stići na stol uz svako naručeno piće, kao mala tapa.
I tako ja slinim nad hranom, drugi dan putovanja nam je, sunce se još drži, izviri tu i tamo, mislim si kako je život lijep, zagrizem maslinu, najfiniju na svijetu – i pukne mi zub. Jedinica. Lijeva. Majkemi. Sjedimo u El Pimpi restoranu, poznatom u Malagi. A ja plačem od muke. Doslovno. Rasplače se i mala – sirota misli da me boli, objašnjavam da je sve ok, da sam samo ružna. Brzo se resetiram, jer radila sam k`o konj, umorna sam i treba mi Andaluzija. Zahvalim svemiru na činjenici da su baš od tog dana maske obavezne i na otvorenom. Dogovorim zubara za čim se vratim. Lupim se nogom u dupe i nastavim dalje. S osmjehom ispod maske. Ovo dvoje se zabavljalo na moj račun sljedeća četiri dana. Kažu, izgledala sam k`o vještica. Bili su još nježni s tim opisom. I ne, nemam sliku.
Od Malage do Ronde
Malaga, Granada, Sevilla, Cordoba, Ronda… baš svaki ima ono nešto.
Malaga je bila najljepše okićena. Blagdanska rasvjeta je plesala.
Katedrala – nikada nije dovršena, ima samo jedan toranj i zovu je “jednoruka”. Nije u plan dovršiti je.
Granada ima besplatne tapase uz piće. A ima i Alhambru. Uzdiže se iznad grada. S nje puca pogled na snježne vrhove Sierra Nevade. Na crvene krvove grada. Na katedralu. A u Alhambri, crvenom gradu, palači posljednjih muslimanskih vladara u Španjolskoj – magija. Nasridova palača je definitivno highlight, puna je detalja čiju je ljepotu nemoguće prenijeti fotografijom.
Sevillu ćemo pamtiti po satu flamenca. Prkosnom plesu u kojem se isprepliću, moć, ali i nježnost. Drama, ali i radost. Isprepliću se kulture. Svakim se pokretom priča život. On uglavnom nema pojma gdje ide, tako jedva da je znao da ide učit plesat flamenco. 😀
U Sevilli smo, u punoj ratnoj spremi, dočekali Božić. Za Badnjak okolo 16 zatvorili su sve. Jer običaj je Božić dočekati uz obiteljsko slavlje. Nije radilo apsolutno ništa. Plaza de Espana bila je praznija nego ikad. Nije se čuo zvuk glazbe i lupkanje flamenco cipela. Naišli smo tek na pokojeg turista. Trg je impresivan. Nastao je za potrebe izložbe (Ibero American exibition, 1929.). Na klupama su prikazane sve provincije Španjolske u prepoznatljivim pločicama.
Drugog smo dana, na sam Božić prošetali po poznatim gljivama – Setas de Sevilla nas je dignula iznad seviljskih krovova, jednom kad je kiša napokon prestala. S Alcazarom, katedralom i Giraldom nismo imali sreće. Dugujemo Sevilli još jedan posjet. Ili ona duguje nama, ne znam točno, ali netko je tu ostao dužan.
Ali zato nas je Cordoba dočekala otvorena i predivna.
Uz uske uličice u ovom nas je gradu raspametila Mezquita. Izgrađena kao džamija, pretvorena u katedralu kada su kršćani zauzeli grad u 13. stoljeću. Nevjerojatan je ovo spoj dvaju religija koje su toliko utjecale i oblikovale Andaluziju.
Mezquita je jedno od četiri mjesta u Cordobi koja se nalaze na UNESCO-vom popisu Svjetske baštine. Morate je posjetiti ako vas put nanese do Cordobe. Ako sretnete gataru, pozdravite je u moje ime.
Na istom je popisu i Medina Azahara. Nalazi se malo izvan Cordobe, a riječ je o ruševinama carskog grada prema kojima se i danas da naslutiti ponešto o vještini tadašnjih graditelja. Detalji su ovdje sve. <3
Gradovi u stijeni i na stijeni
Za sam kraj ostavili smo prave dragulje – Setenil de las Bodegas jedno je od Bijelih sela koja remete zelenilo središnje Andaluzije. Zidovi kuća ovdje su nerijetko uklopljeni u stijene koje se nadvijaju nad ulice. Lakše je bilo iskoristiti kamen i napraviti samo fasadu u udubljenoj stijeni nego dizati nova četiri zida. A život u pod okriljem stijena ljeti je nešto lakši jer hladan kamen pomaže sniziti koji stupanj.
Ulice koje svakako treba posjetiti su Cuevas de la Sombra i Cuevas del Sol... koji ludi osjećaj je hodati ovim cestama…
Dvadaesetak minuta dalje – Ronda. Dok je Setenil nekako sav u i pod stijenama, Ronda je grad nastao na stijenama. Budući da se nalazi na samom rubu kanjona, dva dijela grada povezana su mostovima. Najimpresivniji je “novi most” – “Ponte nuevo” ispred kojeg ostajete bez riječi. Ludo i nestvarno. Ogromna visina, dubina kanjona, bijele kuće nasađene na samim rubovima strmoglavih litica. Pa bokte, kako je nekome palo na pamet sagraditi kuću baš tu. Na ivici provalije. Ovo nas je mjesto potpuno razoružalo. Svo troje smo zanijemili. Fantastično nešto.
Posljednje andaluzijsko jutro dočekalo nas je naravno sunčano. Temperatura je krenula preko 20. A nama nikad teže nije bilo otići. Tugu zbog pozdravljanja s ovom španjolskom avanturom ublažili su pokloni koji su nas čekali doma pod borom. A i termin kod zubara, da se ne lažemo.
Osmijeh je opet postojan. Baterije napunjene. Osjetljiva i nervozna sam uvijek. A nova strast su mi ukulele. Dočekale su me ispod božićne jelke. Sad tamburam po cijele dane. Sluha nemam. Ali imam. zub. On će, osjećam, brzo požaliti zbog tog poklona. Neka, bitno je da ne žali zbog Andaluzjije.
Božić s mirisom naranči. Ostat će zapamćen. <3
