Zanzibar – kada odeš. Da bi se vratio.

Što, kako i za Koliko na Zanzibaru, pročitaj OVDJE

*

*

*

Na slabom engleskom, Rukl je pitala koliko Lara ima godina. – Sedam, odgovorila sam, pokazujući prstom prema sebi – Ja imam 38, ti? Rekla je, osam. Očito me nije razumjela. 😀 Ili mi je htjela reći da se ženu ne pita za godine.  Nije nas jezična barijera spriječila da nastavimo razgovor, čekajući dala dala ili bilo koji drugi oblik lokalnog prijevoza koji nas je trebao prebaciti od Bwejuu  do Jambianija. Oba su sela smještena na istočnoj obali Zanzibara. Kao i Paje, prilično su slična. Opet, za svako nas veže drugačija priča. Jer Zanzibar nisu samo plaže.  Zanzibar su doživljaji.

Nakon tridesetak minuta čekanja, stigla je neka verzija autobusa. Rukl je motirala rukom, dajući znak da je to naš. I ona je krenula u Jambiani, što je značilo da ju samo moramo pratiti. Autobus je bio malen. Nakrcan. Moj hula hop je ovdje samo stvarao problem udarajući i zapinjući o stolice i ljude. Srećom, do Paje je vožnja trajala kratko, pa ubrzo izlazimo.  Čekanje je ovdje bilo kraće, a autobus prazniji pa smo sjeli. Nas dvoje na jednu stranu, Lara i Rukl na drugu. Lara teško komunicira s nepoznatim ljudima, a kako se s Rukl nije baš razumjela, ovo tiho prijateljstvo joj je godilo. Jambani je od Bwejuu udaljen desetak minuta vožnje autom. Lokalnim prijevozom, uz čekanja, trebalo nam je oko sat i pol vremena. Nema veze. Vrijeme je tamo ionako relativan pojam. Pole pole pomalo te ovdje uzme da ni ne primjetiš.

Stigli smo u Jambiani. Rukl i dalje hoda uz nas. Razgovaramo, koliko možemo. Pokušavam se pozdraviti jer vidimo palme. A to je uglavnom znak da je plaža u blizini. – No, no, come, rekla je i pokazala smjer. Par minuta kasnije, evo nas u dnevnom boravku klasičnog zanzibarskog doma.

Izvana, kuća je kao svaka druga. Malena, kamena, tošna, prašnjava. Iznutra, puno veća nego se na prvu čini. Prolazimo kroz kuhinjicu i sjedamo na pod u hodniku. S kauča nas sramežljivo pozdravlja mlađa djevojka, a upoznajemo stariju Ruklinu sestru. Donosi nam vodu i nudi chapati kruh. Na vratima sjedi dvogodišnji dječak. Da, Rukl je bila spomenula sina. Osjećamo se kao da smo uletjeli u neki paralelni svemir. Ljudi koje nikada nismo vidjeli, samo su nas tako ugostili u svome domu. Isto sam doživjela i u Havani, na Kubi. Imam osjećaj da, što je društvo siromašnije, to je otvorenije. To lakše prihvaća.

Slave market

Slično je i s djecom i prihvaćanjem. Zanimljivo je kako ne vide razlike. Barem ne na onoj razini na kojoj ih mi percipiramo. Lara je sad već prošla nešto svijeta. Imala je priliku doživjeti različite kulture. Boju kože nikada nije komentirala. Marame zamotane oko glava žena i djece također. Nekada imam osjećaj da ih promatra kao modni detalj. Čisto mi dođe da se zapitam, u kojem trenutku nestaje to nevino promatranje svijeta. Kako se izgubi ta čistoća pogleda. I kako se djeci objasni ropstvo. Jer, Zanzibar je nekada bio važno središte trgovine robovima.

Na to danas podsjeća Slave market. Jedno od onih mjesta na kojima se ne možeš osjećati ugodno. Još sam ju doma pripremila na ovo. Ipak, zbunjenost u pogledu nije mogla sakriti kad je vidjela kipove s lancem oko vrata. Kad je slušala o bičevanju, mučenju i prodavanju ljudi. Prevodila sam simultano svaku riječ vodiča. Možda sam trebala malo ublažiti. Tek joj je sedam godina. Ali, kako ublažiti lanac oko vrata? Kako ublažiti priču dok stojimo ispod zemlje u maloj prostoriji u koju su trpali sedamdesetak ljudi. Koji su tamo dva dana ležali goli, gladni, žedni, u vlastitom izmetu čekajući plimu da odnese sve. Osim patnje. Nju ništa nije moglo odnijeti.

Danas Slave marketom dominira anglikanska crkva čiji je oltar izgrađen točno na mjestu na kojem su robovi bičevani. Oni koji bi pustili suzu, bili bi proglašeni slabima. Samim time, cijena im je padala. Pitala sam ju želi li da prestanem prevoditi. Rekla je ne. Imala je na kraju par pitanja – a zašto su to radili? Zašto bi netko kupio čovjeka? Što će mu čovjek? E, da…

Ovi su dani prošlost. No, da se ne lažemo, postoje danas mnogi oblici modernog ropstva. Govori nam to vodič dok sjedi na zidiću i igra s Larom nešto nalik šahu. Pustio ju je da pobijedi. Vidio je i on da joj nakon ovog obilaska treba malo dječje razonode.

Stone town

Razonodu pronalazimo na plaži. Gradskoj. U Stone townu. Malo se ovdje stranaca kupa. U moru, moji ljudi i lokalna djeca. Na pijesku, mladi muškarci izvode vratolomije. Neki trče. Neki samo leže. Ja promatram i upijam. Sve.

Stone town nas se jako dojmio. Šteta da smo ostali samo dva dana. Ili da budem precizna, tri.. vratili smo se. Uživali smo u svakom trenutku. Jer Stone town su ulice za gubljenje. Vrata za divljenje. Ljudi za voljenje. Stone town su trenuci za promatranje. Prilika za učenje. Sreet food za debljanje.
Kameni grade, ne znam zašto te mnogi posjećuju na kratko. Onako, usput, poludnevno. Kao da si samo izlet. Kako ne vide da si život.

Kad smo već kod street fooda. Forodhani market se ne propušta. Po danu park ugodan za šetnju, navečer se pretvara u tržnicu. Već oko pet sati postavljaju se štandovi. Dimi se. Miriše. Preša se šećerna trska.

– Imamo sve. Tunu. Lososa. Škampe. Jastoge. Morskog psa, nabraja nabrijani trgovac. S ražnjićem u ruci pogleda Laru i kaže – vidi, baby shark tu tu ru tu tu ru, baby shark. Bože savčuvaj, jesi normalan?!? Ne možeš djetetu pokazati riblji ražnjić i reći da je to baby shark. Tu tu ru tutu ru 😀 Tu je večer pojela palačinku s Nutellom. Na susjednom štandu. Ovo razumiju samo roditelji. Sigurno su mi sada zahvalni za glazbenu kulisu dok čitaju ove moje mudrosti. 

U Stone townu navečer, bijeli su ljudi u manjini. Možda sam zato doživjela nešto što nisam očekivala. Obično se s ovakvih destinacija putnici vraćaju s fotografijama crne dječice. U zagrljaju. U krilu. U smijehu. Vratila sam se i ja. Ali, ne na moju inicijativu.

Ova mi je djevojčica prišla na nagovor mame. Obje su željele fotografiju samnom i Larom. I nisu bile jedine. Toliko smijeha. Toliko druženja. Tamo daleko, na obalama Indijskog ocena. Ovo su susreti koje ne možeš sačuvati fotografijom. Ovi su susreti sve. Čak i onda kad se osramotiš, onako pošteno. Oduševljena dobrodošlicom i pozitivom, ruka mi se u jednom trenutku, ničim izazvana, našla na glavi odrasle osobe. Pomazila sam po glavi ženu mojih godina. Guska. Jer sam htjela osjetiti njenu neobičnu kosu. Da se razumijemo, nije to bilo nakon nekoliko sati poznanstva. Više je bilo kao – bok, ja sam Adriana i upravo te gladim po glavi. U prvim sekundama poznanstva. Sramota me i danas. Ispričala sam se istog trena, JER TO SE NE RADI. Kokoška. Ja, ne ona. Ona se dobro nasmijala.

Drugu su nam večer prišla dva muškarca, u želji da vježbaju engleski. Želim zapravo reći, iskoristi putovanje svako, ne samo ovo, za razgovore. Iskoristi priliku za druženje. A Zanzibar je topao. Osjetit ćeš se dobrodošlim. Ne boj se ući u komunikaciju.

Fotografiranje… ili ne

Naš je Zanzibar obilježila i jedna moralna dilema. Fotografiranje ljudi. Iako to radimo gdje god dođemo, ovdje mi se prvi put učinilo kao da nije u redu. Zato smo se i vratili s puno manje takvih fotografija.

Primjerice, prolazimo kroz selo. Ljudi obavljaju svakodnevne poslove. Djeca se igraju. Prate nas radoznalim pogledima. Prašnjavim ulicama odzvanja jambo. Nadaju se kakvom slatkišu. Ispunjavamo im želju. Osjećamo se dobro. S druge strane, ne mogu se oteti dojmu da se na nekoj razini postavljamo kao veliki spasitelji. Dijelimo slatkiše selom, donosimo dio i u školu, zajedno s priborom koji smo ponijeli od kuće. Djeca se vesele, mi dijelimo i fotografiramo. Njih. A oni samo žive.

U jednom sam trenutku pomislila, majko mila, pa nisu životinje u zoološkom vrtu. Nisu izložbeni primjerci. Koji će nam đavo fotografije žene koja vješa gaće na štrik. Što ću s fotografijom muškaraca koji igraju neku tamo svoju igru. Što će mi dijete koje sjedi ispred kuće. Oni samo žive. A mi fotografiramo. I predivne su mi te slike. Predivna su mi ta djeca. Rado ih sada gledam. Vraćaju me tamo. Ali opravdanost tih radnji i dalje mi je upitna.

Žene i Afrika

Za razliku od sjeverne Afrike gdje muškarci otvoreno pokazuju interes prema ženama, posebno bijelim turistkinjama, uz dobacivanja, zamjenu za deve i slična veselja, ovdje toga baš i nema. Ili je ipak suptilnije. A možda sam izgubila “mojo”. Kako god, razlika između arapske i crne Afrike, po ovom je pitanju osjetna i rekla bi da je Zanzibar potpuno siguran za solo putnice.

Odeš…

Nije ovo možda priča kakvu si očekivao. Jer kada netko kaže Zanzibar, tebi se pred očima stvori tirkizno more. I pijesak. I palme. I u pravu si. Zanzibar je sve to. I kilometarske plaže. I valovi koji se pjene dok se sudaraju s grebenom. I more koje jednostavno ode. Da bi se vratilo. I morske trave. I školjke. I rakovi koji ostavljaju tragove tamo gdje je bilo more. I tvoja stopala koja propadaju u pijesku mekom poput pudera. Života mi, nigdje nema takvog pijeska. Zanzibar su zalasci sunca.  I svitanja. I topli povjetarac. I ples palmi. O plažama neću pisati, o tome si već čitao.

Ali ako te put odvede do Afrike. Do ovog komadića sreće u Indijskom oceanu, ne zaboravi se odmaknuti od plaža. Prošetaj po selima. Vidjet ćeš drugu stranu. Siromašnu, a opet nekako spokojnu. I sretnu. Ovdje je prosječna plaća oko 200 dolara. Učiteljice zarađuju toliko malo da često moraju raditi još jedan posao. Ovdje ćeš vidjeti hrpe smeća i plastike. No, plastika je stigla s nama.

Ovdje se turizam razvio prilično nedavno. Prije šest, sedam godina. Do tada su stanovnici u prirodu bacali kokose. Danas bacaju plastične boce. Došle su s nama, a zaboravili smo donijeti edukaciju o njima. Stvari pomalo napreduju, govori nam Renata, naše gore list. Menadžerica hotela Breezes and spa. Došla je na Zanzibar prije 15 godina, s namjerom da ostane tri mjeseca. Još je tamo. Dogodila joj se ljubav. U svakom smislu. Razumijemo. Afrika ti uzme srce. Nakon prvog pravog susreta  osjećaš se kao more na istočnoj obali. Odeš. Da bi se vratio. <3

 

 

 

Video reportaža

Hula hopom po Zanzibaru