Točno tjedan dana prije našeg putovanja u Egipat, bačena je bomba na izrazito turistički dio Caira. Dva mjeseca prije odlaska u Tajland, novine su brujale o šestero terorista koji su ušli u zemlju s namjerom da izvedu niz napada. Sada, mjesec dana prije puta kojem se veselim kao svinjica u blatu, iskaču mi bombastični naslovi. Lete nekakve rakete preko Japana. Pa jebemu život, da prostiš na riječniku, jel`dosta više?
Da se razumijemo, ne mijenja to moje planove. Ne dam se zastrašiti, samo mi malo mi ide na živce. Svjesna sam i velike medijske manipulacije oko svega toga. Ali, zaista? Rakete preko Japana? Kim, prijatelju, nije li moglo pričekati još malo? Ili, gle lude ideje – zauvijek? Čisto da me roditelji poštede prijedloga da malu ipak pustimo doma. Super mi je kako se ni ne usuđuju predložiti da svi ostanemo doma 😀. Strah me i pomisliti što njegovi misle. A znaš što ja mislim? Ja mislim kako im se da??? Kako im se samo da??????
Sanjam o tome da se Kimovi, Trumpovi i svi koji vole rakete, bombe i ostala zapaljivo razarajuća sredstva fino nađu u nekoj pustinji i rokaju. Rokaju jedni po drugima do mile volje. I onda još malo. U pustinji. Daleko od svih i svega. I rokaju.
Pa da mi ostali možemo fino živjeti u miru. Živjeti i putovati do mile volje. Kamo god. Bez straha i panike da će se neka budala raznijeti bombom. Pokositi ljude kombijem. Srušiti avion. Ispaliti raketu.
Zamisli koliko bi svijet bio ljepši da se svi Kimovi i Trumpovi nađu u pustinji i rokaju. Jedni po drugima. Jedino mi žao pustinje. Nije zaslužila takvo smeće.
Predobro rečeno. Dosta mi više takvih vesti
Baš koma… A ništa… idemo dalje i nadamo se najboljem 🙂