Prljav. Prenapučen. Smrdi. Opasan. Hladan. Neromantičan. Siv. Neljubazan. Odbojan.
Ovim riječima su Pariz opisali ljudi na jednoj od stranica koje pratim, kao odgovor na pitanje koji grad/zemlju su posjetili, a da im se nije svidio i zašto.
Oh, svaka mi se riječ zabila ravno u srce. Ja sam onaj tip koji u svakom gradu, svakoj zemlji, svakoj kulturi nađe nešto vrijedno divljenja. Tražim ljepotu, zato ju valjda i nalazim. I, da… znam koliko je to iritantna osobina 😀
Posebno sam zinula na ono – hladan. Pariz. Hladan. Od romantike ni R. Možda je stvar u onome, nije važno gdje si, važno je s kim si. Da se ne lažemo, nije naša ljubav idealna. U Parizu smo se posvađali na mrtvo ime. Na Eiffelovom tornju. Svejedno, meni je taj grad čista romantika.
Široke avenije, uske uličice kojima šarm viri iz svakog ugla. Na Montmartreu, bez obzira na gužvu i gomilu turista, možeš namirisati davna boemska vremena. Možeš ako želiš, valjda. Šteta je kad u Parizu vidiš samo gužvu, smrad, neljubaznost i prerazvikanost. Pariz može biti puno više od toga.
Evo par crtica iz naših pariških dana:
Eiffelov toranj.
Poznate činjenice:
Visok 324m. Sagrađen je 1889. godine, za potrebe Svjetske izložbe. Ima više od 18 tisuća metalnih djelova. Da bi ga zaštitili od hrđe, bojaju ga svakih sedam godina. Težak je preko 10 tisuća tona. Otvoren je 365 dana u godini. Najposjećenija je atrakcija u svijetu za koju se naplaćuje ulaz.
Nepoznate činjenice:
Posvađali smo se gadno dok smo se penjali. On se boji visine. Nije se popeo do kraja. Ja sam bila ljuta jer se boji visine. Glupo, znam. Srećom pa u Parizu ne možeš dugo biti ljut. Da smo se posvađali, ne znam, u Njemačkoj, sad možda ne bi bilo Kruzova. Možda bi i bilo, ali bez mene, a to bi bilo skroz bez veze.
Odi u Pariz. Dobar je za veze.
Prvi dan u Parizu. Vozimo se do tornja. Izlazimo iz tunela. On me bocne po ramenu. Vidim toranj i plješćem. Onako kao foka. Nekontrolirano. U javnom prijevozu. Kunem se da sam vidjela sažaljenje u očima ljudi oko mene. Njemu je neugodno jer je poveo foku u Pariz. Tek nakon par dana sam postala kul. Uz zamišljeni pogled u daljinu. Iako, meni su foke skroz ok 😀
Sjećam se da sam bila skroz zadovoljna s ovom fotografijom. Kao, bokte kako super. Muž mi je fotograf. Sad ću imati najljepše fotke s putovanja. Samo nebo je granica.
I onda je netko rekao da fotka izgleda kao reklama za za uloške. #jelenafabijan
Što jest jest. Libresse. Always.
Da se razumijemo.Bila bi to dobra reklama za uloške.
Cimetière du Père Lachaise.
Ovo je grobnica Oscara Wildea. Uz onu Jima Morrisona, najposjećeniji dio.
Toliko poljubaca na jednom mjestu dugo nisam vidjela. Spomenik je velik, a na njemu se jedva može naći mjesto koje nije dodirnula šarajuća obožavateljeva ruka.
Grob Jima Morrisona je tužan. Devastiran i zapušten. Uz nekoliko uvenulih ruža. Meni ipak najdraži tamo. VolimJima
Zastali smo i kod Edith Piaf. Uz cvijeće, pronašli smo sitnice poput šminke, privjesaka, pokojeg pisma. Mi smo ostavili kunu. Malo me sramota. Nismo imali ništa pametnije, a eto, htjeli smo ostaviti nešto svoje.
Ako nisi bio, a Pariz ti je u planu, posjeti ovo groblje. Na ulazu obavezno uzmi kartu. Teško se snaći bez nje.
Cimetière du Père Lachaise. Tamo spavaju oni koji žive vječno.
Foto šetnja Parizom
Ovaj je post trebala biti foto šetnja Parizom. Ali ispostavilo se da jednostavno ne mogu, a da nešto ne napišem. 😀 Evo, neću više. Gledaj fotografije. One pričaju više od riječi.
