Po Kyotu - u kimonu

Stojim raširenih ruku. Udahnula sam najviše zraka što sam mogla. Znam. Ako prerano izdahnem, stisnut će mi taj pojas toliko jako da ću se izvrnuti puno prije nego što sam planirala. Ali ona je strpljiva. S najslađim smješkom mota i mota… i taman kad pomislim da je gotova – izdahnem. Ona tada zadaje završni udarac. Stisne. Jako. Uz smiješak pita nešto na japanskom, motira mi rukama, pretpostavljam, zanima ju dišem li. Ja pomalo blijeda ispuštam neki poluzvuk, kao, u redu je. Smiješno joj je. Smiješno je i meni. Ovako, s odmakom 😉

Kyoto kimono rental Wargo

Naš je prvi susret s ovom tradicionalnom odjećom bio u Kyotu. Od mnoštva trgovina koje iznajmljuju kimona, odabrali smo Kyoto kimono rental Wargo.

Kimono je zapravo spoj dvije riječi kiru (nositi) i mono (stvar). Doslovno znači – stvar koja se nosi, nešto što se nosi. Takvi su japanci. Ne kompliciraju. Sve je vrlo jasno kod njih. Ipak, kimono, jedna od najprepoznatljivijih tradicionalnih nošnji u svijetu, sve je samo ne jednostavan. Izgleda predivno, no za oblačenje je potrebna pomoć, budući da neka kimona, ovisno o prigodi u kojoj se nose, mogu imati i po 20 slojeva.

Nakon što smo odabrale – a izbor je zaista velik, ulazimo u prostoriju za presvlačenje. Nas dvije i djeca. Oh, djeca su od samog starta bila oduševljena. One su morale obući znatno manje slojeva nego mi. Srećom, jer ne znam kako bi im objasnile da pišanje ne dolazi u obzir. 😀

Da se razumijemo, nije zabranjeno, nemoguće ni neizvedivo. Ali kada mi je simpatična asistentica počela objašnjavati kojim redom trebam rastvarati slojeve i slojeve, lagano sam odustala od ideje odlaska na wc. Srećom, dobro trpim.

Najprije se oblači potpuno bijela, tanka haljina. Nešto kao haljinasto donje rublje. Super sam ovo objasnila. Traže od nas da ispod imamo samo grudnjak i gaćice. Slijedi vezanje. Tu sam po prvi put osjetila pomanjkanje zraka. Rekoh, za ljepotu se treba trpjeti. Idemo dalje. Slijedi drugi sloj. Opet bijela tkanina, ali ovaj put je ovratnik u boji. Naravno, na redu je još jedno vezanje. Tu sam poučena ranijim iskustvom držala dah nešto duže. No, opet je bila upornija. Na kraju, stiže šlag na torti, šareni kimono koji sam prethodno na jedvite jade odabrala. Jednostavno je nemoguće u toliko malo vremena posvetiti se odabiru kako treba 😀

Kao završna dekoracija dolazi obi – debeli svileni pojas koji je u našem slučaju na leđima bio zavezan u veliku mašnu. Može biti dugačak i do četiri metra, a vezanje zahtjeva posebnu vještinu.

Sve su ovo OBI pojasevi… pa ti odaberi..

Na karaju, oblačimo bijele čarapice – tabi, one koje odvajaju palac od ostalih prstića, kako bi lakše hodali u ovim posebnim japankama koje se zovu zori. Bile su prilično udobne, puno više od očekivanog.

Lijepo namontirane, topimo se od samog pogleda na naše djevojčice i kolektivno odlazimo u dio namijenjen za frizure. Kod samog bukiranja termina, morali smo odabrati koji plan želimo – naš je bio premium plan za kimona i basic plan za frizure. Mislila sam da će se teti frizerki spustiti mrak na oči kad vidi moju grivu, ali nije se dala smesti. Izvukla je četku, RAŠČEŠLJALA me, i u roku od par minuta isplela pleteničastu frizuru koju smo zaokružile velikim rozim cvijetom. Lara je odabrala divnu iglu za kosu.

Prije odlaska, biramo torbice i krećemo u razgledavanje. Jer… nećeš valjda šetati po Kyotu u haljini vulgaris kada to možeš u kimonu. 😉

Za kraj, samo da kažem, znam da u zadnje vrijeme nije popularno biti turist. Svi se volimo zvati putnicima. Turisti su Bože sačuvaj. Putnici su super. Osobno, ne volim isključivost. Pronalazim se i u jednom i u drugom. Ovo je bio dan kada smo baš bili turisti. I bili smo fantastični 😉