Iva Znaor – volontiranje u Africi

Afriku sam prvi put posjetila 2014. godine, kada sam mjesec dana provela u Keniji i Tanzaniji. Zaljubila sam se u te daleke krajeve, drugačije kulture i običaje. Kad sam sjela u avion za povratak u Lijepu našu, rekla sam sama sebi „vratiti ću se opet!“, započinje Iva svoju afričku priču koja je, kao je i obećala samoj sebi, par godina kasnije dobila nastavak. Vratila se još jednom kao volonter. Usput je obišla mjesta koja mnogi od nas samo sanjaju.

Iva Znaor. Kolegica. Prijateljica. Fotografkinja. Predivna djevojka velikog srca i vrlo atraktivnog izgleda 😉 Jedna od onih koje je lako mrziti. 😀 Ja ju, eto volim. A volim i ovu priču koju dijelim s vama.

 

Želim volontirati u Africi! Kome se javiti?

Kada sam putovala prvi put, nisam znala kome se obratiti, kako uopće otići u Afriku. Otišla sam osobno u Zagreb kod vlč. Antuna Štefana, nacionalnog ravnatelja Papinskih misijskih djela u Hrvatskoj. Od njega sam dobila kontakte tri svećenika iz Kenije, Tanzanije i Ruande. Prvo sam kontaktirala fra Miru Babića iz Kenije, koji je odmah pristao primiti me u svojoj kući u malom mjestu Subukia. Od patera Tomislava Mesića u Tanzaniji sam također dobila potvrdni odgovor, pa 2014. provodim tri tjedna kod fra Mire u Keniji, a zatim tjedan dana kod patera Tomislava u Tanzaniji.

Kako sam 2014. godine stekla mnogo prijatelja i ostala u dobrim kontaktima s našim svećenicima, kada sam odlučila ići ponovo krajem 2017., obratila sam se direktno Tomislavu Mesiću. Ovaj put mi je želja bila posjetiti samo Tanzaniju. Pitala sam smijem li provesti mjesec dana kod njega, na što je rado pristao. Naših misionara ima po čitavom svijetu, tako da ako netko želi otići negdje, a da to nije Afrika, najbolje da na stranicama Papinskih misijskih djela pronađe kartu svijeta sa popisom naših misionara po državama i obrati se njima direktno.

 

Koliko to košta?

Što se troškova tiče, više manje je sve po dogovoru i dobroj volji. Kod svećenika imate osiguran smještaj i hranu, a ukoliko imate želju posjetiti neki obližnji grad, selo ili park, oni su uvijek voljni odvesti vas. Naravno da ne možete svećenika na kraju krajeva bilo koga tko vas ugosti na duži period staviti u minus, tako da svakako izdvojite neki iznos novaca za koji smatrate da je u redu i poklonite im. Njima svaka naša kuna puno znači.

Koliko je novaca potrebno vrlo je teško odgovoriti jer sve ovisi o tome što vam je u planu. Hoćete li mjesec dana provesti u kući kod svećenika i ne ići nigdje drugdje, ili ćete ići u Nacionalne parkove, druge gradove… Odmah da vam kažem – u Africi je teško ostati na jednom mjestu jer vas sve vuče dalje.

Ja sam 2014. za mjesec dana potrošila oko 5000 kn (bez povratne karte), ali sam dosta putovala okolo. U ova zadnja tri mjeseca mi je bilo potrebno oko 1200€ na mjesec jer sam zaista proputovala cijelu Tanzaniju. Provela sam deset dana na Zanzibaru, dva puta letila avionom u Etiopiju…. Danas se mogu pronaći vrlo povoljne avio karte, pogotovo iz Venecije (moja povratna je koštala 3500 kn za Kilimanjaro). Uz vizu, cjepiva i ako ne mislite previše lutati naokolo, za mjesec dana sa svim troškovima 1000€ je i više nego dovoljno.

 

Što volonteri rade?

U Keniji je fra Miro izgradio sirotiše za napuštenu i djecu s poteškoćama u razvoju – Mali Dom. Često sam s drugim volonterima iz čitavog svijeta odlazila kod njega i jednostavno se igrala s djecom. U početku je bilo jako teško vidjeti ih – neke u invalidskim kolicima, neke s protezama, ali uskoro shvatiš da su sva ta djeca jako sretna. Oni jedan bombončić cijene više nego naša djeca mobitel. Jednostavno ti uzmu srce. S njima smo se igrali, pomagali u kuhinji, hranili ih, provodili što više vremena s u njihovom društvu.

U Tanzaniji kod patera Tomislava bilo je dosta posla. Nedavno se tek preselio u novu župu, pa je bilo posla oko crkve, kuće, vrta… U blizini njegove kuće bio je i vrtić u koji sam odlazila svako jutro. Čim bih se pojavila na vratima djeca bi ustala i u isti glas povikala „Good morning madam!“, to je bilo nešto predivno. Tamo sam malo računala i čitala s njima, a vrijeme odmora provodili smo u igri.

 

Kakvi su uvijeti u Africi?

Uvjeti života u Africi nisu baš bajni. Za naše standarde i pojmove su zapravo vrlo loši. Iako je teško generalizirati, jer opet, sve ovisi na kakva mjesta idete, ali sigurno nećete mjesec ili dva provesti u skupom hotelu s 5 zvjezdica. To na kraju ni nema smisla, jer morate osjetiti pravu Afriku, a Afrika nije ni luksuz ni komfor, nego snalaženje i pomicanje vlastitih granica. Tuširanje vodom koja je skoro pa smeđa, žohari koji hodaju naokolo, stotinu muha koje vam slijeću na hranu… U Africi zaboravite na čistoću. Od trenutka kad izađete iz tuš kabine i stanete na pod, već ste prljavi. Čim napustite kuću, računajte na to da su vam tenisice blatne, roba prašnjava ili pokidana. Ali to su sve čari Afrike. U jednom momentu, moram priznati 😀  pitala sam samu sebe „Dobro Iva, šta je tebi ovo trebalo?!“, ali vjerujte mi, nakon par dana jednostavno se prilagodite i shvatite da drugi ljudi tako žive bez prigovora.

 

Malarija

Puno ljudi ostane u čudu kada im kažem da sam dobila malariju. Pitaju me – Pa zar se nisi cijepila protiv malarije? – NE, nema cjepiva protiv malarije. Pri prvom posjetu Africi, uzimala sam skupe tablete koje imaju niz nuspojava, a zapravo ne pružaju stopostotnu zaštitu od malarije. Ovaj sam put odustala od te ideje i nisam koristila nikakvu zaštitu. Uvijek sam se hvalila kako mene komarci ne bodu, tako da nema straha.

Mjesec i pol sam provela u Tanzaniji gdje je vrlo toplo i malarija je vrlo česta, ali usprkos tome komarci su me zaobilazili više od mjesec dana.

U posljednja dva tjedna u Tanzaniji, primijetila sam svega jedan ubod – Mah, kolika je šansa da je baš taj komarac malaričan, pomislila sam. Nakon par dana, odlazim na testiranje za malariju s kolegom koji se osjećao loše. Stigli smo u bolnicu gdje samo jednim ubodom u vrh prsta uzmu kapljicu krvi i obave testiranje. Sjeli smo i čekali rezultate. Kada su stigli – ostala sam u čudu. Kako on nema malariju, a JA IMAM?! Imala sam samo jedan ubod, za razliku od njega. Prvo sam pomislila da su nam pomiješali krv, ali nažalost nisu. Odmah sam dobila snažne tablete protiv malarije (tri tablete za tri dana) od kojih sam narednih par dana samo spavala. Kažu da malarija na svakoga djeluje drugačije, a ja sam imala sreće što se simptomi još uvijek nisu razvili tako da sam se izliječila u startu. Ja sam pomislila da sam baš baksuz, a Tanzanijci su mi rekli – Now you’re real African.

 

Savijet budućim volonterima?

Uživajte u svakom trenutku s dječicom, s ljudima, u prirodi, jer Afrika je čarobna i to vrijeme proleti za čas. Ja sam planirala provesti tamo dva mjeseca, ali kada se put bližio kraju, promijenila sam povratnu kartu i ostala još mjesec dana.  Činilo mi se kao da sam tek jučer sletila u Tanzaniju.

Afrika te mnogo nauči o sebi samome, tako daleko od doma shvatimo kakvi smo, na što smo sve spremni. Zato budućim volonterima savjetujem da se ne živciraju oko stvari koje ne mogu promijeniti ili na koje ne mogu utjecati. Trebaju pustiti svoje brige doma, doći prazne glave i jednostavno se voditi politikom „hakuna matata“ odnosno „nema problema“. Ona koja je meni još bolja, a savršeno funkcionira u Africi je „polepole“ što na swahiliju znači „pomalo“, jer Afrikanci nemaju pojam o vremenu, nigdje se ne žure, a sve stignu.

 

Život u plemenima

Ovaj sam odlazak u Afriku iskoristila i za posjet plemenima. Mjesec dana živjela sam u selu Monduli Juu gdje žive isključivo pripadnici Masai plemena. Upoznala sam njihovu kulturu i običaje, družila se s njima, odlazila svaki vikend na masajski sajam gdje sam kupovala njihovo domaće voće i povrće. Svake nedjelje bili smo na misi, slušala sam njihove pjesme… Čak sam bila i krsna kuma dvjema Masai djevojčicama, a jedna od njih je dobila ime po meni.

U Tanzaniji sam imala priliku posjetiti posljednje bušmane, pleme Hadzabe. Pokazali su nam unutrašnjosti svojih nastamba, pjevali su, plesali i svirali… Naučili su me kako upaliti vatru, kako rukovati lukom i strijelom, čak sam i svirala na nekom instrumentu kojem ne znam ime, ali sliči na violinu, dok su oni pjevali i plesali. Oko vrata su mi stavili ogrlicu od perlica s kandžom od orla. Na momente sam se osjećala kao u nekom drugom svijetu. Svijetu bez vremena.

Nakon Masai i Hadzabe plemena, uputila sam se u Etiopiju, točnije u dolinu rijeke Omo, na samom jugu zemlje. To je vrlo izolirano područje gdje žive pripadnici raznih plemena, a ja sam imala priliku vidjeti Mursi, Karo, Hamar i Dassanech pleme.

Ta plemena su vrlo različita i specifična, što po izgledu, što po kulturi i običajima, ali veže ih način života koji se nije promijenio tisućama godinama, nemaju vrijeme, nemaju nikakve moderne tehnologije, žene i dalje žive odvojeno od muškaraca i brinu o djeci,  muškarci idu u lov ili čuvaju stoku…

Jednu sam noć provela s Hamar plemenom. Zaspala sam u njihovom selu na kravljoj koži ispred njihove nastambe, uz zvukove tradicionalnih pjesama. Ujutro mi je pripadnica Hamar plemena skuhala kavu. To su trenuci koji se pamte.

Imala sam priliku vidjeti njihov tradicionalni market, ceremoniju bičevanja žena i preskakivanje preko bikova. Te ceremonije se u Hamar plemenu održavaju tek nekoliko puta godišnje, pa se smatram zaista sretnom jer sam imala priliku svjedočiti tome.  Žene se okupljaju na jednom mjestu i plešu, pjevaju. Zatim traže da budu bičevane od strane muškarca. Tim činom pokazuju ljubav i poštovanje muškarcu, a sami ožiljci koji često budu duboki i veliki, predstavljaju im ljepotu i snagu.

Posljednje pleme koje sam posjetila bilo je Dassanech pleme u mjestu Omorate, na kenijskoj granici. Nakon dva sata vožnje, vodič me upitao imam li putovnicu, na što sam se nasmijala i rekla „Ne, pa šta će mi putovnica ako smo u Etiopiji? Ostavila sam je u hotelu.“  Čovjek se izbezumio. Kaže, prolazimo cheking point i da kontroliraju putovnice. Kad smo napokon stigli na granicu, napravila sam se blesava i pružila policajcu hrvatsku osobnu, a on me blijedo pogledao i pitao me putovnicu. – Ostavila sam ju u sobi, izustila sam. – Ne možete proći, ostanite ovdje samnom, bio je odlučan. Nikako nisam mogla propustiti posjet Dassanech plemenu, pa sam izvadila 200 birra, što je naših 50 kn i dala mu na stol. Čovjek me pogledao i samo rekao: – Prođi, da te nisam vidio. Mito i korupcija funkcioniraju u svakom dijelu svijeta. 😀

I tako sam nakon vožnje preko rijeke Omo u lokalnoj barčici, šetnje po pustinji u 9 ujutro na +40, ipak uspjela doći do Dassanech plemena. Isplatilo se, od duge vožnje preko sramoćenja na granici… Jer ono što sam vidjela bilo je iskonski. Način života tih ljudi nije bio predstava za turiste, već ono pravo, ono što sam i tražila čitavo svoje putovanje.

Iva Znaor.

Afrika. Ona prava. Crna. I dalje se nalazi visoko na listi mojih prioriteta. Vjerujem da ću i ja jednom otići tamo s mojim ljudima. Za ovakvu priču, volontiranje i plemena, bojim se nije ostalo puno nade. To je nešto što sam, osjećam, trebala napraviti davno prije. Srećom, Iva me svako malo povede sa sobom. Kroz riječi. Doživljaje. Mirise. Okuse. Fotografiju.