Od Kotora do Skadarskog jezera – na putu do Albanije

– Adri, ma kako si završila u Kavču? U leglu nazloglasnije crnogorske mafije? Što nisi pitala, dala bih ti ja stan u Tivtu… dobro se nasmijala jedna Jelena na naš odabir mjesta iz kojeg smo namjeravali istražiti Kotor i okolicu. Guglam ja tako Kavač, kad ono, stvarno. Mafija. 😀

 

Prije nego dođem do Boke Kotorske, dozvolite da dam samo jedan uvod. Kratka crtica s granice. 😀

Krenuli smo autom iz Splita, netom nakon iskrcavanja s broda kojim smo KRSTARILI DALMACIJOM. Gugl kaže – 4 sata i 40 minuta do smještaja. Krenuli optimistično i bilo je sjajno, sve do dolaska na granicu. Išli smo preko Trebinja, sve dok nismo stali. Jedno 6 kilometara prije granice. Duga dva i pol sata bez dovoljno vode. Na vrlo visokoj temperaturi. Ljuti na sebe jer smo popili svu vodu, jer nemamo još, jer nemamo intreneta da vidimo stanje. Ispred nas izlazak iz BiH i ulazak u Crnu Goru. Pritom smo sigurni da Crnogorac radi zastoj, ipak ulazimo u državu. Ali ne. Na Bosanskoj granici čovjek se fino uvalio u stolicu. Malo cigareta, pa malo kava. Pa putovnica prva. Pa opet dim, pa gutljaj, pa putovnica druga… i taaaaako. Pozdrav čovječe! Karma je kurva, to je sve što imam za reći.

Živčani stižemo kod Crnogorca – pita s čim se bavimo. Vedran odgovara, novinarka i fotograf. Pogleda me on i kaže – pa dobro si je zbario. Srećan put!. I to je bilo to. 😀

 

***

Crna Gora nam se svidjela na prvu. već na granici. 😀 Ovaj je put bila samo stop na putu za Albaniju. Imali smo točno dan i pol vremena da istražimo odabrani dio Boke Kotorske – a odabrali smo Perast i Kotor. Digli smo se zatim do Lipske pećine, pa spustili do Rijeke Crnojevića, baze iz koje smo zaplovili Skadarskim jezerom. Ne zaboravimo i Kavač. 😀

 

Perast

Mali, slatki, barokni gradić kao najljepši ukras ovog neodoljivog zaljeva. Prošli smo ga uzduž i poprijeko. Zavlačili se među stare kamene kuće. Uživali u ljepoti.

Perast ima čak 16 crkvi na malom području. Najviše pažnje krade ona Sv. Nikole. Uz nju, zvonik visok 55 metara. Između nas i pogleda na sve stajalo je oko 150 stepenica, a još i više činjenica da ne puštaju djecu gore.

 

Posebnost Perasta su i dva otočića. Onaj Sv. Đorđa je u privatnom vlasništvu i nemoguće ga je posjetiti, a drugi – Gospa od Škrpjela, privlači brojne turiste, pa što ne bi i nas. S mlađahnim Crnogorcem dogovorili smo prijevoz – 5 eura po osobi, i krenuli preko.

Ovih dana su vrućine katastrofalne. Hodamo zato okolo u kupaćem, čisto da možemo zaplivati kad pregrije… a pregrijalo je taman kad smo se vratili iz posjeta Gospi od Škrpjela.

A ljepota Perasta za mene leži u detaljima…

 

Kotor

Drugi dio dana provodimo u Kotoru. Grad omeđen zidinama, u njemu mačke caruju, kamen govori, a duša puna.

Nema tu neke velike filozofije. Ovo su gradovi za hodanje bez plana. Gdje god kreneš, lupi te ljepota.

Mačke pak vode svoj život. Dugo ih negdje nismo ovoliko vidjeli. Postale su svojevrsni brend, a imaju i svoj muzej.

Evo. Sad želi mačku. Hvala Crna Goro.

Ako ostajete duže, Boka Kotorska nudi zaista puno. Tu su Tivat, Budva, Sv. Stefan… brojni su izleti brodom, na raspolaganju vam je i Modra špilja… cijene su slične našima, ljudi su srdačni… a ono što većina turista napravi kada se nađe u ovim krajevima, svakako je penjanje na Kotorske zidine. Mi nismo većina. Mi bi umrli. Bilo je 38 stupnjeva. Radije smo se skrivali pod kišobranima. Šarenim.

 

Lipska pećina

Ostavili smo iza sebe Boku Kotorsku i krenuli u brdo. Odlučili smo se rashladiti u Lipskoj pećini. Kada kažem rashladiti – mislim doslovno, temperatura je tijekom cijelog obilaska oko 8-12 stupnjeva, a  špilja je ispunila sva očekivanja.

 

Rijeka Crnojevića

Ni dvadesetak minuta od Lipske pećine, stali smo u selu Rijeka Crnojevića. Kažu mještani – mala Venecija. Smješteno uz samo Skadarsko jezero, ovo će vas mjesto brzo osvojiti. Zimi je tu oko pedesetak stanovnika. Udružili su se zajedno i kupili gomilu gusaka. Zajedničkim snagama ih hrane.

Tu su da nam Rijeka Crnojevića izgleda ljepše,  govori mi tako gospođa dok hrani poveći broj ćurki i dodaje – imamo i dva labuda. Njih smo dobili na poklon od jednog stranca. Morate priznati da lijepo izgledaju.

I stvarno. Lijepo su se uklopili. Dodali još malo šmeka idiličnoj atmosferi mjesta u kojem vrijeme kao da stoji. Zaplovili smo zato Skadarskim jezerom. Gurali se među lopoči. A putem smo sreli i ona dva labuda. Lidija i Milo. Imaju imena.

Moram li reći da nam je ova vožnja u zeleno bila highligt crnogorskih dana?

Stali smo još na vidikovcu Pavlova strana – desetak minuta od Rijeke Crnojevića pomislit ćete da gledate u Horseshoe Bend. Ma nije ovo ništa lošije… a cesta do gore nije nimalo zastrašujuća i loša koliko se da iščitati na internetima, tako da, samo hrabro :). Nagradit će vas pogled…

Sve u svemu, Kotor i Perast su se pokazali kao odlična usputna stanica. Čak i kad si smješten u Kavaču. 😀 Lijepi su to gradovi – problem je jedino što djeluju poznato. Kameni šarm koji ovdje živi viđa se i kod nas. Svi nas razumiju. Ne kažem da je to loše – obožavam taj štih, ali… duša je tražila nešto novo. Nešto drugačije. Mrvu egzotike. Stranih mirisa. Zrno avanture. Sve nam je to pružila – Albanija.

E, da. Mafiju u Kavaču sreli nismo.