Egipat – tamo gdje sve počinje

O ruti, organizaciji, hotelima, vremenu, krstarenju, cijenama i ukupnom trošku – čitaj OVDJE.

*

*

*

Evo nas u resortu. All inclusive, naravno. Jede se i pije koliko ti srce hoće. Animacija za klince. Animacija za odrasle. Sudjelujemo u svemu, jer nemoš biti šupak i s podsmijehom gledati druge kako uče trbušni ples. Mislim, možeš, ali.. where’s the fun in that.

Dijete nam hiperventilira. Nije bila ni svjesna da putovanja mogu izgledati ovako. Palme, ples, pijesak, sreća, plaže, bazeni, tobogani, prijatelji.

I divno je. I čarobno. I najbolje je. I, materemi, pucala bih si u koljeno da moram provesti tjedan dana u resortu.

Nije da nam nije bilo dobro, naprotiv. Itekako nam je sjelo nakon četiri prilično intenzivna dana krstarenja od Asuana prema Luxoru. I falio mi je dan da još mrvu odmorim dušu, ali to je to. Tri dana je definitivno moj maksimum. Da pitate osmogodišnju Laru, ona bi se preselila u resort.

 

Ispod površine

Ja bih se pak preselila ispod površine Crvenog mora. Ja bih bila sirena. Okružena koraljnim grebenom, upijala bih boje. Umrla bih od ljepote istražujući jedan toliko nestvaran živi organizam. Još u PRVOM POSJETU EGIPTU, prije deset godina, ovo se more u mom srcu upisalo kao jedno od najljepših. Ispod površine Crvenog mora, i ovaj sam put pronašla sve.

Turizam na čekanju

Turizam je u Egiptu zadnjih godina bio na čekanju. Vidi se to posebice dok plovimo po Nilu. Mimoilazimo se s malim brojem brodova.

“Prije revolucije, 2011. godine, Nilom je plovilo preko 400 brodova. Sada ih je manje od stotinu. Ipak, turizam se pomalo vraća. Svake godine je sve bolje”, govori nam Hani, naš vodič tijekom 4 nestvarna dana istraživanja bogate egipatske povijesti.

Kliknuli smo na prvu. Pun je znanja. Dobro se služi engleskim jezikom. Informacije prenosi na nevjerojatno zanimljiv način. Dopire čak i do djece. Reklo bi se, zadovoljan je svojim poslom. Kaže, teško se živi u Egiptu, a turistički radnici ipak stoje bolje od mnogih drugih. No, da bi se postalo vodičem, potrebno je puno godina ulaganja.

“Nakon četiri godine fakulteta u turizmu, moramo dvije godine raditi uz iskusnog kolegu. Tada krećemo samostalno, a svakih pet godina obavezni smo polagati ispite i obnoviti licencu pri Ministarstvu turizma. Tek nakon što je tri puta obnovimo, gotovi smo i smatramo se iskusnim vodičima.”

Hani nas pričom vraća u neka davna vremena. Kada je Egipat bio velik. Ma, ne. Bio je veličanstven. Osjetiš to duboko u utrobi kad staneš pred Abu Simbel. Kad hodaš hodnicima grobnica velikih faraona. Dok se gubiš po Karnaku. Kad se pokloniš kraljici Hatšepsut. Osjetiš trnce kada čuješ da Tutankamova mumija još leži u njegovoj grobnici.

Hram kraljice Hatšepsut – jedne od najvažnijih egipatskih vladarica. Smatrala se kraljem, faraonom. Često se prikazivala s bradom, obučena kao muškarac

Otisci na zidovima hramova, a posebno oni unutar grobnica i dan danas progovaraju toliko glasno. Pričaju o jednoj posebnoj civilizaciji. A na nekim su zidovima boje još toliko žive. Kao da su tu od jučer. Možda nisam od resorta, ali mogla bih danima šetati po povijesnim lokalitetima.

 

Među nubijskim bojama

Egipćani su vjerovali da sunce svakoga dana umire na zapadu. Zato i dan danas svoje mrtve pokapaju na zapadu. Zato se i Dolina kraljeva nalazi na zapadnoj obali Nila.

A Nil je za Egipat sve. Nil je toliko više od same rijeke. Nil je život. S druge strane, od izgradnje Nasserove brane koja je Egiptu donijela toliko dobroga, života u Nilu skoro da i nema. Usporen je tok rijeke. Onečišćena je. Životinje su prestale dolaziti. Nema više krokodila. A i Nilski su konji promijenili adresu. Brojni su spomenici, poput Abu Simbela preseljeni s originalnih lokacija kako ih jezero ne bi potopilo. No, najveću žrtvu izgradnje velike brane, podnijeli su Nubijci. Narod koji je skoro u potpunosti morao napustiti svoj dom.

Ostalo ih je još južno od Asuana. U njihovim ćete selima u prvom redu pronaći boje.

– Crvena, zelena, žuta i plava. To su omiljenje Nubijske boje, govori nam desetogodišnja Sara koju nalazimo u igri s prijateljicama. U pijesku ispisuju svoja imena na latiničnom i egipatskom pismu.

Priča mi Sara da ide u školu. Uči Engleski i Španjolski, a koliko čujem, dobro joj ide. Njen je Španjolski puno bolji od mog, ali onda opet, moj su mi u nasljeđe ostavile Marisol, Rosa Salvaje, i slične Usurpadore. Sara uči u školi. Život ju je pak naučio trgovačkim vještinama. Suptilno mi nakon desetak minuta ugodnog čavrljanja pokazuje šarene drvene rukotvorine. Mislim si, ajde dobro, i onako mi treba privjesak za ključeve. Kupit ću. Cjenkamo se. Dobra je. Mali vrag. Dođemo do prihvatljive nam cijene, rukujemo se da zaključimo posao kao odrasle osobe. A odlazim i bogatija za jedan poljubac u obraz.

I sada se često sjetim Sare i njenih prijateljica. Tko zna u kojem smjeru će ih život odvesti.

Tu negdje, u Egipatskim pustinjama, postoji još jedna djevojčica na koju često mislim. Putevi su nam se ukrstili prije DESET GODINA. Njene su oči do danas ostale najtužnija uspomena s putovanja koju nosim. Bojim se razmišljati o njoj. Ipak, nadam se da je našla svoj put.

Em siromašne, em djevojčice. Gledam njih. Gledam ove naše curetke. Prve imaju toliko malo. Druge imaju sve. I nije fer. Biti žena u arapskoj zemlji često nije dobar start za fer život. Bar iz naše pozicije gledanja na stvari. Koja, da se razumijemo, ne mora biti ispravna.

Sjećam se prvog posjeta Egiptu. Pamtim dobacivanja. Poglede. Više su se u razgovoru obraćali mojoj muškoj pratnji. Kao da nisam tamo. Zamnom su se derali „Shakira, Shakira“. Ono važno, pitali su njega. Ovaj sam put došla kao udana žena. S djetetom. Ovaj sam put doživljena. Onako kako treba. Ili barem puno više nego prije. Pripisujem to činjenici da sam došla s obitelji.

 

Nitko kao Amerikanci

Trgovce pamtim kao izrazito naporne i agresivne. Ovaj put, priča potpuno drugačija. Da, i dalje nas doživljavaju kao vreću novca, ali pažnju im često odvlače mobiteli, manje su bili uporni, a srećom, naučili su i da Hrvati nisu neka sreća kada je kupovna moć u pitanju. Kažu, najviše vole Amerikance.

“Mi ovdje imamo kulturu napojnica. One se očekuju i među samim Egipćanima. Zato volimo Amerikance – njihove su napojnice velike, a i sami dolaze iz zemlje u kojoj je to normalno”, govori Hani.

Napojnice su nešto što vas može jako nervirati. Često ćete smatrati da traže još novaca za uslugu koju smatrate već plaćenom. Prije nego dobijete ostaviti koju funtu, sjetite se da je prosječna plaća u Egiptu oko 200 dolara i da ljudi često ovise o napojnicama. Nemojte im uzeti za zlo način trgovanja.

 

Trgovina – level pro

U Egiptu prisustvujemoi i jednoj potpuno drugačijoj trgovini.

Ležim pored velikog prozora u našoj brodskoj kabini, balansiram između sna i brojanja palmi uz obalu Nila, kad me iz nekog mog filma trgnula vika.

– Madam, open the window. Gospođo, otvorite prozor.

Što ćeš drugo nego, otvoriti ga i onda kreće šoping po egipatski. Male se barke špagama privežu za brod pun turista, a trgovci se nadglašavaju, pokušavaju privući kupce. Stavljaju marame, stolnjake, haljine… u vreće i bacaju u sobe, na palube. Derete se i jedni i drugi. Pregovarate o cijeni, vičete da ne želite, da ne bacaju ništa gore… Oni ne slušaju, vrećice lete. Ako se odlučite na kupnju, novac stavljate u vrećicu i bacate m natrag. U nadi da nećete promašiti barku. Nisam kupila ništa (jer sam uzorna i šparna žena). Ali ispostavilo se da lovim i bacam bolje nego što sam mislila.

Uglavnom, cjenkanje i šoping su izvrstan način za upoznavanje kulture. Prepustite se. Uđite u komunikaciju. Nasmijat ćete se, zabaviti, možda i rastužiti. Prepustite se. Probajte zagrebati malo ispod površine. Uklopite se. Zato uostalom i putujemo.

 

Kilometrima…

A naputovali smo se u tih sedam dana. Kilometri i kilometri provedeni u našem minibusu kroz puste predjele. Ispred nas samo cesta. Oko nas – ništa. Prazno.

Povremeno nailazimo na kontrolne punktove. Popisuju turiste.

– Imam jedanaest Hrvata

– Iz koje zemlje?

– Iz Hrvatske

– Da, ali koja je zemlja?

Tako nekako su išli razgovori između našeg vozača i policije. A vozaču sigurno nije bilo lako. Djeca su pjevala od rane zore. Vožnje su trajale po pet – šest sati. Sa svakom pjesmom, osjećali smo da raste napojnica koju bi mu trebali ostaviti na kraju puta.

A s puta, najviše pamtim promjenu krajolika. Kada se boja iz pješčane počne pretvarati u zelenu, kada se pojave ljudi. Znaš da je Nil sve bliže.

Pamtim svitanje, na putu za Abu Simbel. Našli smo se usred ničega. Stojim na cesti – s jedne strane gledam mjesec, s druge strane sunce pomalo izviruje pretvarajući pijesak u zlato. Rane zore u Egiptu zaista te nagrade.

Srećom pa je tako, jer ovo putovanje, barem u onom krstarujućem dijelu može biti prilično izazovno ako niste jutarnji tipovi. Buđenja oko 5. Nekoliko dana za redom. A u siječnju, ta su buđenja vrlo hladna.

– Obećala si mi odmor i ljetovanje, njurgavo je rekao jedan od dragih mi suputnika negdje oko trećeg dana naše male avanture.

A nisam, materemi. Nikad nikome ne obećajem odmor na putovanju. Uostalom, najbolja su ona putovanja nakon kojih trebaš odmor. 😉

Egipat. Ostavljamo ga u nadi da će opet jednom biti velik. Kao nekada. Pun je svega. U njemu sve počinje.

PAŽNJA!

Često se uz putovanja u Egipat vežu probavni problemi. Od nas jedanaest, dvoje djece je jedan dan imalo lagani proljev. Ništa pretjerano, nije nas ometalo u aktivnostima.

Problem se javio par dana nakon povratka kod jedne djevojčice. Long story short, vjerovatno negdje u procesu putovanja (nemoguće je zapravo odrediti gdje i kada) pokupila je E coli ilitiga Ešerihiju. Dok to u velikoj većini slučajeva stane s proljevom/grčevima nakon tri dana, ovdje se zakompliciralo na rijedak i najgori mogući način. Nije bila riječ o E coli koja uzrokuje klasične putničke proljeve, već o vrsti od koje se može razviti gadne komplikacije i koja je zapravo karakterističnija za Sjevernu Ameriku i Europu.

Nije riječ o mom djetetu pa ne želim u detalje, želim samo još jednom skrenuti pažnju na neke osnove. E coli ima svuda oko nas, pa i kod nas. Vjerujte mi, ne morate otići van države da se isto ovo dogodi. Pazite se. Posebno kod konzumacije mljevenog mesa. Voli se tamo zavući.

Znam da ovo svi znate, ali evo da ponovim neka pravila za putovanja koja se posebice odnose na Afriku, Aziju, J. Ameriku… : – perite ruke stalno. Nosite sa sobom dezinfekcijske gelove – tamo gdje voda nije pitka, perite i zube s flaširanom – vodu izbjegavajte kupovati na ulici, pazite da je originalno zatvorena – čep mora “puknuti” kod otvaranja – u bazenima probajte spriječiti gutanje vode (pazite na djecu) – ne jedite sladolede ni led (osim ako niste sigurni da je led napravljen od zdravstveno ispravne vode) – izbjegavajte salate i sirovo povrće – jedite samo voće koje se guli – i to ono koje ste sami ogulili – pazite da jedete samo DOBRO SPEČENO meso, obratite više pažnje na ovaj dio – na ruke posebno pazite na aerodromima. Leglo su zaraza. – ako po povratku iz J. Amerike, Azije ili Afrike imate grčeve i proljev, idite doktoru i tražite analizu stolice na E coli. Koliko god vam pretjerano zvučalo. Tražite. Doslovno vam može spasiti život! Pamet u glavu i sretno ❤

 

Foto šetnja kroz Egipat…

I dodatak…

Kao što sam na početku rekla, u all inclusive konceptu – hrane ima na svakom koraku. Doručkuješ, odeš na bazen – tamo naravno imaš snack&bar. Poslije ručka, dan provodiš na plaži – snack&bar i tamo. Pa na večeru. U međuvremenu, sudjeluješ u svemu. Plešeš na plaži, vježbaš u bazenu, pjevaš na karaokama, a pojedince biramo za Mistera hotela. Zaista smo više puta dotakli dno života ta tri dana u resortu. Al, bilo je urnebesno. Posebno dio s biranjem Mistera. Za našeg kandidata u jednom smo trenutku skidali cipele, majice, iz torbi su se vadile rezervne dječje gaćice, a gospođa supruga je bila zamoljena da za svog muškarca žrtvuje grudnjak. Međutim, nije ga imala na sebi. :D. Svejedno, na kraju  balade imali smo pobjednika. Princ Egipta je stigao iz naših redova. 😀

 

Dokumentarc iz Egipta: