Egipatska avantura

Od putovanja u Egipat prošla je koja godina. Išli smo dok smo još bili u cvijetu mladosti. Ni brige ni pameti ni djeteta 😀 Samo je Stella, pasica bila tu. Ostavili smo ju mojim roditeljima. Zvali smo svaki drugi dan da vidimo je li ok. Prođe s vremenom. Po povratku, napisala sam tekst objavljen u Novom listu. Putovali smo taman nakon manjeg terorističkog napada na Cairo. Nije nas to omelo.

Evo teksta…mrvu izmjenjenog… 🙂

Podignuta ruka, znak da trebamo taxi, “upalila” je i u egipatskoj prijestolnici – Cairu. Nakon par sekundi čekanja i spuštanja cijene s 60 na 30 egipatskih funti (otprilike 30 kuna) sjedamo u automobil vidno iznerviranog vozača u čijim smo se rukama trebali nalaziti slijedećih tridesetak minuta. Toliko bi trebalo od centra Caira do hotela u Gizi da se nepregledna kolona automobila zaista kretala cestom, no u našem slučaju vožnja je potrajala duga dva sata. Noć je u kombinaciji s uskim uličicama Caira, daleko od glavne ceste, počela stvarati nervorzu. »Pustit će nas usred ničega i uzeti sve što imamo«, misao je koja je zamijenila sve doživljeno u tom neobičnom gradu, a tjeskoba nije popustila sve do zaustavljanja pred hotelom – jer, nikad se ne zna kada su arapi u pitanju… Takvo mišljenje zaogrnuto u predrasude zapadnog svijeta prema onom arapskom, i nama se obilo o glavu. Smiješak vozača i isprika zbog duge vožnje i gužve na cestama bili su dovoljni da posramljeni platimo tih 30 funti i krenemo prema sobi puni dojmova koje je tog dana u solo »điranju« gradom na nas ostavio Cairo.

Budući da se samo tjedan dana prije boravka naše ekipe u zemlji faraona, putem medija velikom brzinom proširila vijest o terorističkom napadu u kojem je stradala francuska turistkinja, bilo je zanimljivo osjetiti kako grad diše. Je li je bomba bačena na izrazito turistički dio Caira pored glavnog »bazara« Khan el-Khalili uspjela unijeti nemir među turiste? Iako je već nakon par minuta boravka na području detonacije postalo jasno da je napad bio usmjeren u prvom redu na strane državljane, a sve u cilju da baci mrlju na turizam, uz plin i Sueski kanal, glavni izvor egipatskih prihoda, jedini podsjetnik na taj teroristički čin na ulicama glavnog grada koje su i danas pretrpane turistima, žućkasta je mrlja na pločniku.

Sama lokacija pada eksplozivne naprave nalazi se preko puta niza kafića u kojima nepregledne količine posjetitelja Caira traže predah nakon kupovine na obližnjoj tržnici. Mjesto je to koje se može usporediti s pariškim kavanama Montmartrea, ili da ostanemo u susjedstvu, s kafićima u nizu kakvi se mogu vidjeti na rivi bilo kojeg primorskog i dalmatinskog grada.
– Evo, točno tu je pala bomba, rekao je naš lokalni vodič Sam, na pomalo senzacionalistički način kao da u najmanju ruku pokazuje piramide. Istaknuo je da je ovaj napad prvi atentat u Egiptu nakon travnja 2006., kada je u ljetovalištu Dahab, u trostrukom bombaškom napadu život izgubilo dvadesetak osoba.

Sam je jednako prepričao i događaj koji nije stigao do svjetskih naslovnica, a odigrao se dan prije u podhodniku između Midan Husseina (trg na kojem je poginula mlada francuskinja) i đamije omiljene među turistima – Al-Azhar.
– Jučer je ovdje nožem proboden jedan amerikanac, rekao je dodajući da ne razumije takvo ponašanje koje nitko ne smatra normalnim i koje daje krivu sliku o arapskom svijetu. Ipak, takve se situacije događaju. Nisu česte jer cijeli Egipat vrvi uniformiranim policajcima koji se centrom grada, ali i oko turističkih atrakcija šeću naoružani dugim cijevima. Turisti su takvo stanje jednostavno prihvatili jer im policija ulijeva osjećaj sigurnosti, a za koju funtu, rado će vas i uslikati. Govoreći o policajcima na mjestima najvažnijih povijesnih odredišta, ne mogu ne spomenuti jedan od neobičnijih prizora – vjenčanje u podnožju triju velikih piramida. Osiguranje je izgledalo kao da dolazi neka važna politička osoba, a uzvanici pira morali su proći strogu kontrolu i detektor metala. Interesantno je da bi većina turista takve mjere sigurnosti na svom vjenčanju u bilo kojoj zapadnoj državi strogo osudila, a podno egipatskih piramida taj se prizor činio idealnim za fotografiranje, kao da je sastavni dio turističke ponude. Detektori metala zajedno s naoružanim policajcem/zaštitarom nalaze se i na ulazu u hotele, a donedavno se transfer turista iz, primjerice Hurghade dio Caira ili Luxora, odvijao u komvojima pod policijskom pratnjom. No to je nešto što turisti prihvaćaju kao još jednu anegdotu koju će prepričavati danima nakon povratka iz Egipta.

Iako sve te, naizgled simpatične sitnice s mirisom avanture karakteristične za ovu, ali i mnoge duge zemlje, zapravo govore o nesigurnosti destinacije, od lokalnog vodiča saznajemo da su u podsezoni egipatski hoteli popunjeni preko 65 posto, dok se u Luxoru ta brojka penje preko 85 posto.

Koliko je to i danas tako, ne znam… Šteta ako nije, jer Egipat ima sve – bogatu povijest, gomilu znamenitosti i predivno more. Često čitam kako ljudi ostaju razočarani piramidama, jer nalaze se zapravo u gradu. Meni je pak to fascinantno. Smeta im previše ljudi. Povlačenje za rukav. Lokalni ti pokušavaju izvući svaki novčić. Sve to stoji. Ali uvijek ih se možeš nekako otarasiti, a može se pronaći i kadar bez gomile turista. Mi smo vidjeli i vjenčanje. Pod piramidama. A mislila sam da je naše s Elvisom fora. 😀

More u Egiptu meni je jedno od najljepših. Snorklanje ovdje je doslovno kao da su vas ubacili u bazen s 1001 Nemo ribicom i svim njegovim prijateljima. Koraljni grebeni te raspamete od ljepote. Do te granice da se i ne namažeš baš previše… jer živiš na moru i znaš što je sunce, jel. Pa se onda nakon sat vremena plutanja po površini i uživanja s ribicama nađeš leđa toliko crvenih da ih se ni Sebastian, rak iz omiljene mi Male sirene, ne bi posramio. Pa onda zaglaviš sa sunčanicom, treseš se od hladnoće, isijavaš vrućinu. A kožu guliš sa sebe još danima nakon povrataka kući. “Be aware of the sun” upozorenja kao i savjeti ostatka grupe koja je igrom slučaja bila sastavljena od Slovenaca i Zagrepčana, nekada očito nisu dovoljna. Jer… što oni znaju… pa mi živimo na moru… aha…

Dok ovo pišem, vidim da je ta anegdota ostavila priličan dojam na mene A i na Njega. Reći ću samo da se od tada uredno mažemo kremama. Jer to rade pametni ljudi.

Smješteni smo bili u Hurghadi koja je bila dobra polazišna točka za lutanje okolo. Odmah prvi dan krenuli smo put Caira. U malom kombiću, mala grupa. Nas osmero. I vodič. Iz hotelske sobe, puca pogled na piramide. Gledaš i ne vjeruješ da si tamo. A kao jedan od najposebnijih doživljaja izdvajam posjet džamiji. Ne toliko zbog džamije, koliko zbog vodiča koji nas je u sat i pol vremena na izrazito zanimljiv način upoznao s Islamom i vjerskim običajima, nama toliko strane religije.

Po povratku iz Caira, nas dvoje neumornih nastavljamo sa safarijem u pustinju. Vožnja od pola sata na quadovima zvučala je puno bolje u teoriji. Da me se ne shvati krivo, odličan doživljaj, ali to koliko me bolio palac od držanja gasa nije normalno. Izlet obuhvaća jahanje na devama, ručak kod Beduina i promatranje zalaska sunca. Devini ćevapi i čaj iz ne baš čistih šalica. Ali, ono, samo jednom se živi, pa zašto ne. Deve sam jahala ovdje, u Tunisu i Dubaiju. Tunis je najbolji. Ovdje malo preturistički za moj pojam. Zalazak sunca zato, jako lijep. U svakom slučaju, izlet za preporučiti.

Ovdje sam vidjela i jedan od najtužnijih prizora. Nekad su palme, tirkizno more, plavo nebo, osmjesi, sreća i veselje. A nekad je ovako. Čisto da ti se ureže u pamćenje. I da te šutne nogom u dupe svaki put kad cviliš jer ti se eto cvili. Jer nemaš neku glupost koju baš sad želiš.

Nogom u dupe.

Egipat je raj za sve nas u kojima čuči Indiana Jones. To su Luxor, Dolina kraljeva, hram kraljice Hatpšesut – divno. Toliko povijesti. Toliko toga za vidjeti.