Hum, Kotle, Roč – jednodnevni izlet u Istru

Stigli smo u Kotle. Čim je vidjela vodu i priliku da skače, oduševila se. Podigla je haljinu i krenula. Nije prošlo dugo, začula sam plač. „Sva sam se smočila… buhuhuaaaaaa… pala saaaaaam“... sjedi u hladnoj vodi i plače. Volim obiteljske izlete <3

Nedjelja. Jutro nije izgledalo obećavajuće. Jednostavno nije imalo onaj „ajmo negdje“ miris u zraku. Ipak, vratio se s jutarnje kave na koju obično vodi pasonju, a ne mene, i sasvim neočekivano pitao: kamo ćemo?. Trebala mi je sekunda da se priberem, i plan je samo izletio iz mene. Hum, Kotle i Roč, rekla sam napeta k`o puška. Prijedlog prihvaćen. Dvadesetak minuta kasnije, vozimo se do krasne zemlje, Istre mile.

Putem stajemo i pokazujemo joj pješčane dine. Objašnjavam kako Istra ima različitu konfiguraciju i sastav tla, i da je zaista neobično usred svog tog zelenila vidjeti pješčane dine. Idem toliko daleko i govorim  da je kao u pustinji. Znam da nije, to je bilo radi dramatike. Uglavnom, nije impresionirana.

HUM – najmanji grad na svijetu

Stižemo do Huma. Kažu, najmanji grad na svijetu. Živi tamo 20-30 stanovnika. Cijeli je grad ostao unutar zidina. Na stotinjak metara dužine i 35 metara širine smjestile su se dvije ulice i tri reda kuća. Neodoljivih.

„Znaš, prema legendi, ovaj su grad izgradili divovi. Svo su kamenje potrošili na ostale gradove, pa im je za ovaj ostalo samo malo.” – ponosno majka priča djetetu priču, a dijete oduševljeno zaključuje:

„To je onda bilo davno jer divovi više ne postoje. Oni su živjeli kada i dinosauri“. – dinosauri su uvijek tu negdje. U svakoj priči.

No, da se vratim Humu. Nisam bila baš dugo. Zaboravila sam koliko je lijepo. A najbolje od svega – nema gužve. Možeš se parkirati k`o čovjek, tu i tamo naletiš na jednako očarane turiste, ali sve u svemu, raj ako voliš lutati ulicama bez potrebe za mimoilaženjem s drugim ljudima. Sve je lijepo uređeno, svaki prozor priča svoju priču, kamene kućice svjedoče o nekim drugim vremenima, čak su i suvenirnice prelijepe. Cijeli je grad kao spomenik. U Istri jednostavno znaju kako.

Kupili smo magnet za frižider, probali bisku, nudili su nam različite proizvode od tartufa koje ne volimo, pa nas je žena u suvenirnici namazala mirisnim sapunom, a njemu je dodala i  afrodizijak. Viknula sam u očaju: nemojte molim vas. Nasmijala se samo. Mislila je da se šalim. 

E, da… Pronašli smo i ovu ljepotu. Gle, stolica s najljepšim pogledom. Zelenim. I nije važno što stoji nahero. Dobra je.

KOTLE

Pozdravljamo se s Humom i odlazimo u Kotle. Mislim si, tamo ima puno vode. Oprat će afrodizijak 😀 Na kraju, opralo je nju. Dolazimo do trenutka s početka priče. Da. Poskliznula se. U robi. Srećom, znala sam da ćemo na plažu kasnije pa sam imala kupaći i još jednu haljinu. Ne zato jer sam uvijek spremna mater, više zato jer sam u zadnj tren, na izlazu iz stana pomislila… hm.. uzet ću joj još i onu prugastu, dobro izgleda na fotkama. Eto. Pa ti reci da je glupo biti površan.

Kotle je selo u blizini Huma. Nakon 2. Svjetskog rata, bilo je napušteno, pa je do danas sačuvalo izgled s kraja 19. stoljeća. Mi smo se uglavnom zadržali na onom dijelu s udubljenjima poput kotlova u kojima se zadržava voda. Kad kažem voda, mislim na rijeku Mirnu koja stvara male slapove. Od dva mlina koja su nekada radila, danas je obnovljen samo jedan. Dovoljno za čaroliju.

Ako izuzmemo slavni pad, srećom u plićak, mlada je dama bila oduševljena. Nije se dala od tamo. Ali obećali smo joj dijelić Aleje glagoljaša, ili da budem iskrena, odlazak na more, pa smo u miru i veselju nastavili dalje.

ROČ

Naciljali smo Roč, mal gradić, s Humom povezan Alejom glagoljaša koja počinje u podnožju Roča. Sastoji se od jedanaest „stanica“ posvećenih glagoljici i završava na vratima Huma. Zastali smo kod Uspona Istarskog razvoda.

Roč je naspram Huma velik. A opet, simpatičan, maleni istarski grad. Šarm i ovdje viri iz svakog ugla, iako ne ostavlja ni približno isti dojam kao Hum. Posebno nam se svidio vidikovac. I ručak. U Ročkoj konobi. Na zidu visi glagoljica. Odmah je prepoznala znakve koje smo vidjeli  u Aleji.

Bila sam sigurna da ću naručiti njoke s gulašom, čisto zato jer znam da će ona pojesti komadić toga, ali konobarica je predložila specijalitete kuće, što je uvijek teško odbiti. Općenito, hranu u Istri je baš teško odbiti.

Fuži s pršutom, rukolom i ovčjim sirom za mene. Svinjska rebrica u vinskom umaku s krumpirom za njega. Njoj od svega po malo. Osim rukole, pršuta, sira i krumpira. Nema veze. Jest će kad tad.

Nemam sliku prije, nisam taj tip i gotovo, ali zato slika poslije govori više od tisuću riječi. U svakom slučaju, fina klopica po pristojnim cijenama.

Na kraju odlazimo na obećano more. Zaobilazmo tunel, uživamo u krajoliku, a zelenilo odjednom zamijenjuje plavetnilo.  Uvijek najdraži prizor. Zaplivali smo u Mošćeničkoj dragi. Natjerala me. Hladno je. On se izvukao.

Došli smo doma. Sjetim se tada – nije bio u moru. O, ne. Afrodizijak. I dalje postojan.  A meni se spava. Volim obiteljske izlete. <3

Foto priča… jer znam da više voliš fotografije od riječi 😉