Irska na naš način

Na aerodromu nas je dočekao auto s kojim smo trebali krenuti put Galwaya.  Sve bi to bilo ok da ne voze naopako, ili da je netko od nas ikada vozio napako. Ali nije. Ovo je priča o Irskoj. 

Nas četvero. Dva para. Mladi i nadobudni. Prvi za volan sjeda moj muškarac. Optimistično kreće, tražimo izlaz s aerodroma, a kad smo ga našli – bolje bi bilo da nismo. Teta na GPSu još uvijek preračunava, a mi gledamo na krivu stranu ceste. Fijasko na samom početku. Hihoćemo se, suvozač koji je najpametniji član ekipe mudro šuti, a dragi se preznojava.

Krenuli nekako, i dalje se smijemo, a on staje svaki desetak minuta jer je krajolik lijep. I ima puno dvoraca. Ili su na cesti ovce. Objeručke prihvaćamo svaki izlazak i priliku za fotkanje, a tek naknadno priznaje mi da je stajao zbog panike sve dok se nije naviknuo na vožnju po lijevoj strani ceste. Rekla sam mu da je to ok… i da neću nikome reći. I nisam. 

Newgrange

Prvo stajalište – onako, za pravo, a ne iz straha, bio nam je arheološki park Newgrange. Putem smo i okrznuli auto, ali u rent a caru nisu ništa primjetili. On tvrdi da se ovo nije dogodilo…ja mislim da je.

Jedna je to od najstarijih grobnica na svijetu. Navodno starija i od egipatskih piramida. Najbolje je doći na dan zimskog solisticija kada se magija ovog mjesta pokazuje u punom sjaju. Da smo došli u pravo vrijeme, a ne ovako bezveze u travnju… amateri… vidjeli bi kako sunčeva svijetlost ulazi kroz otvor na krovu i putuje kroz prolaz dug 19 metara, da bi obasjao centralni dio grobnice. Nisam to dovoljno mistično i lirski opisala, ali nisam bila tamo u to vrijeme, pa ni ne mogu. Umjesto putujuće svjetlosti, doživjela sam samo potpuni mrak. I svejedno je bilo čarobno. U svakom slučaju, odi to pogledati ako voliš takve stvari. Ma, odi i ako ne voliš. Neće ti biti žao. 🙂

Igrali smo tada i nagradnu igru. Dvadesetak sretnika dobilo je priliku biti unutar Newgrangea baš kada treba, jer u vrijeme kada svjetlost putuje, ne može nahrupiti gomila turista. Zato nagradna igra, da si osiguraš mjesto. Moram li reći kako je završilo po našu ekipu? Znala sam da ne moram.

Blu je plavo, a Irska je zelena

Kao što je Tajland u boji, Irska je zelena. Otići tamo i posjetiti samo Dublin, nije neki posao. Vožnja kroz Irsku, pa makar samo od Dublina do Galwaya, pa malo lijevo i malo desno, pruža neopisiv užitak. I nikad ne znaš što će te dočekati iza zavoja. Dvorci i ostaci istih jednostavo zovu na fotografiranje, a u Irskoj ih je stvarno puno. Ista stvar je i sa starim keltskim grobljima koja su nešto posebno. Rado bih nabrojala  sve što smo vidjeli na putu do Galwaja, ali bilo je davno, pa se imena jednostavno ne sjećam. Ono što želim reći je da s Irskom  treba opušteno. Kreni, stani, odmori, fotkaj, kreni…

 

Cliffs of Moher

Ovo baš ne možeš propustiti. Organiziranih izleta ima od svuda koliko hoćeš, a mi smo išli našim malim irskim autom. Sad smo već vozili k`o veliki. Osam kilometara klifova koji se izdižu iznad mora genijalna su slika njezinog veličanstva prirode. Fotografije tamo baš ne mogu ispasti loše, samo budi pažljiv. Tabele koje prikazuju ljude u letećem položaju ne znače da su se išli okupati. Fotkaj se iza ograde da ti se njezino veličanstvo ne bi osvetilo za nesmotrene poteze. I ja si stalno moram ponavljati da nije pametno poginuti radi fotografije. Jer onda nećeš moći poslije gledati te fotke. 

Zanimljivo, pročitala sam da su ovi klifovi među dvanaest najopasnijih turističkih hot spotova. Postoji čak i spomen ploča za sve ljude koji su izgubili život ovdje. Što slučajno, zbog neopreznosti, što namjerno. Navodno ima i znakova s natpisom “there is a hope” – toga se ne sjećam, ali stoje kao svojevrsna posljednja slamka spasa. Volim ove light teme. 

Moherski klifovi su u svakom slučaju mjesto koje ne smiješ zaobići ako se nađeš u Irskoj.

Dublin

Dublin je baš poput cijele Irske, grad koji ima ono nešto. Ja to zovem irskim šarmom. Vrata na kućama su u boji, mostovi su romantični, noćni život je živahan, a dnevni ugodan. 

U Dublinu smo uživali u svemu – a kao najbolju atrakciju po izboru naše ekipe izdvajam posjet zatvoru Kilmainham Gaol koji je vrlo uspješno pretvoren u omiljenu dublinsku turističku atrakciju. Zatvor je otvoren u 18. stoljeću, a danas je spomenik 150-godišnjoj irskoj borbi za neovisnost. Godišnje ga posjeti i do 200.000 ljudi, pa sa zadovoljstvom mogu reći da smo i mi bili jedni od njih. Snimljeni su ovdje poznati filmovi poput „U ime oca“, „Vjetar koji povija ječam” a ako volite U2 ili Sinead O`Connor sigurno ste ga vidjeli i u njihovim spotovima.

Ovo mjesto ima posebnu priču i posebnu energiju. Puno bolja atrakcija od recimo Guinnessove tvornice. Da se razumijemo, moraš otići i tamo, jer bilo bi šteta ne popeti se na vrh, uživati u finom Ginisiću i njegovoj savršeno gustoj pjenici kroz koju ne može potonuti novčić… dok ti Dublin leži pod nogama. Uzdravlje! Živio Guinness! Ne zaboravi posjetiti zatvor!

I još nešto o Irskoj… putokazi su dvojezični, što je super i zabavno. Mala mjesta kroz koja prolaziš kad putuješ autom su posebna. Stani tamo i popij kavu/čaj/ Guinness. Njihove kolibe (ne znam kako da ih drugačije nazovem) su ispale iz nekog drugog vremena. Vrijeme je ćudljivo. Crkve i katedrale su dojmljive. Dvorci su najljepši. Groblja su sjetna – a ako je vrijeme loše, pomalo zastrašujuća. Muzeji su dobri. Priroda je nekako baš irska, a Irska je jedno od naših najdražih putovanja.

Zašto? Zato jer nakon toliko godina, kada se više ni ne sjećam što smo sve vidjeli i kamo smo bili, samo pomislim na  Irsku, srce mi se smije. Toplo mu je.

Ps. Ako se vratiš s putovanja hladnog srca, nešto nije bilo kako treba. Najbolje ponavljati dok se ne zagrije 😉

Irsko draga. Rado bih te prošla cijelu. Ovo od Dublina do Galwaya je bilo malo. Premalo. 🙂

Imaš svoje irske favorite? Podijeli slobodno. Da znam na što da se koncentriram kad se opet jednom nađem na irskim cestama. On će voziti, naravno. 😉