Postputna depresija… i PMS #usputnica

Plavo nebo. Majica na bratelice. Hula hop klizi niz ruku. Sloboda. Kosa leprša na laganom povjetarcuPijesak pod nogama. Tišina. Čuje se samo šum valova. I njen piskutavi glasić. On ne njurga. Reklo bi se, zadovoljan je. To ti se prijatelju zove SREĆA.

Vidi:

Tjedan dana kasnije:

Sivilo. Magla. Kiša. Ne volim. Jurnjava. Posao. Vrtić. Posao. Kiša. Jurnjava. Nema predaha. Puknuo mi je putni hula hop. Otkinuo mi se komadić duše, majkemi. Imam prišt na licu. A ni kosa mi nije neka. Jede mi se čokolada. Možda mi se malo i plače. Dobro bi mi došle i palačinke. S čokoladom. On mi je napravio pizzu. Nitko me ne razumije. Svakodnevica  me progutala. Brzinom munje. Mrvu sam pogubljena. Tako to obično biva kad me ulovi postputna depresija. Zato sve više razmišljam o slijedećem putovanju. U Japan. Ili nekom manjem izletiću na koji ćemo otići. I o novom hula hopu. Jer mi treba onaj komadić duše koji je otišao. Otkinuo se sa šarenog dijela, a taj mi je najdraži. Postputna depresija me uvijek ulovi. Traje nekoliko dana. Vratit ću se u normalu brzo. Taman pred PMS. Pa opet sve ispočetka. Nadam se da će mi onda donijeti čokoladu. Jer… Pizza nema moć u borbi s hormonima. Osim ako je čokoladna. A to onda više nije pizza. Nije lako biti ja. Priznajem.  Nekad sam bila sa sve četiri na zemlji. Racionalna. Smirena. Sada sam luda. S glavom u oblacima. I naočalama na nosu. Ne ružičastim. Žutim. Trenutno sam u žutoj fazi. Kažem, nije lako biti ja. A kako si mi ti? 😉

 

Leave a Reply