Amsterdame, dobar li si

“Dvije ne voze biciklu, jedna je uzela izdajalicu, jedna jede samo gluten-laktoza-bulšit free, jedna taman prokrvarila, jedna ne da torbu pod cijenu života, jedna gubi torbe, jedna želi kupit sve…” – ovo ti je samo da si možeš zamisliti kontekst kada putuje sedam žena… što kako i za koliko u Amsterdamu čitaj OVDJE.  

*

*

*

*

“Come on girls. Peeedal, peeedal, peeedal.” Ne znam možeš li čuti ovo u glavi, ali način na koji nas je, pomalo iziritirano, Alex u jednoličnom tonu ohrabrivao na “pedaliranje”, teško da ću zaboraviti. Kunem se životom, prvih dvadesetak minuta koje smo provele na Beer bikeu, ilitga piješ dok bicikliraš, bile smo uvjerene da ne moramo zaista pedalirati da bi se kretale. Sedam nas je. Majke smo. I Tanja. Došle smo se zabaviti u Amsterdam. I sada umjesto da se prepustimo vinu (uzele smo vinsku biciklu umjesto pivske), neki nas Alex tjera da pedaliramo. Tamo negdje između “koji nam je đavo ovo trebao” i treće boce, postalo je puno lakše. Alex je postao zabavan. Rekao je da je bilo i gorih i sporijih od nas. Da smo jedine koje su ga natjerale da pjeva.

I tako je moja mala družina sastavljena od sedam fantastičnih žena dotakla dno života. Pripito pjevanje na Prosecco bikeu posred Amsterdama u kojem ljudi žive i rade, prilično je glup prizor, priznajem… ali… skoro sam se upišala koliko je bilo zabavno. Nekad je najbolje biti glupi turist. Pravi si putnik, što god to značilo, ovo sigurno ne bi dozvolio. 😀

Prosecco bikeom smo zapravo završile našu žensku ekskurziju. Ni više ni manje nego u jednu nedjelju na koju je, sretnih li okolnosti, pao Majčin dan.  Gdje ćeš boljeg povoda za zdravicu od naše dječice 😉

 

Amsterdam

Prvo u što se zaljubiš u ovom gradu je arhitektura. Krive. Ravne. Naherene. Šarene. Uske. Pijane. Kao maštovitom dječjom rukom naslikane. Stoje. Amsterdamske kućice. Veliki prozori tek su rijetko ukrašeni zavjesama. Imanje zavjesa je, doznajem kasnije, ono po čemu se često razlikuju došljaci od Nizozemaca. Kuće koje ispred vrata imaju povišene stepenice, nekada su značile da tu žive imućniji građani – u prostoru ispod stepenica, živjela je posluga. Kada pak pogledaš prema krovovima, primijetit ćeš kuku na vrhovima zgrada. Služila je za unošenje namještaja kada to nije bilo moguće kroz uska vrata.

– Prije se plaćao porez na broj prozora, ali i na širinu vrata. Ljudi su zato stavljali čim uža, a namještaj se unosio kroz prozore, govori nam Sam, kapetan malog broda kojim smo krstarili kanalima. Usput saznajemo da Amsterdam ima oko 160 kanala od kojih je samo jedan prirodan. Ostali su umjetno napravljeni, a vožnja kanalima Venecije sjevera jesam li zaista upotrijebila ovaj klišej?? nešto je što moraš napraviti. Ima jeftinijih čoporativnih opcija, tipa 14 eura za sat vremena, ali mi smo odlučile odriješiti kesu pa smo odabrale privatnu turu s Fun Amsterdam Samom. Jer mi to zaslužujemo. Kad smo već kod klišeja. Zgodan je i vozi brod s hranom i pićem. Alkoholnim i ne. Mužu, ako čitaš, i ti  si zgodan, lijep i najbolji. Svi ostali muževi također. Ljube vas ženice. I Tanja. 

 

Crvena četvrt

Sve si mislim, dobro mi je legao taj Amsterdam. Mogu se zamisliti da živim tamo. Samo sa zavjesama. Ne znam što mislim o životu u izlogu, no to je Amsterdam.

Izlozi su ovdje ipak posebna priča. Red light district dom je prostitucije koja je u Nizozemskoj potpuno legalna. U gradu postoje tri takva kutka, a mi posjećujemo najpoznatiji, onaj u samom centru. S mrakom se pale crvena svjetla. Dame zavodljivo vabe mušterije obučene u donje rublje, kuckaju po zidovima svog ostakljenog doma, suptilno njišu bokovima, grudima i nadaju se uspješnoj noći. Uredno plaćaju poreze, no svojim se poslom smiju baviti samo na ovaj način. Drugim riječima, ne smiju prodavati svoje usluge na cesti. A mi, žene k´o žene, od svega razvijemo debatu, pa smo i ovo krenule analizirati. Složile smo se, poso k`o poso, ali… Uživaju li ikada? Kako im se samo da? Koliko zarade? Bla bla ba. Malo nam je falilo da onu koja je ponijela izdajalicu nagovorimo da pokuca na vrata i pita sve što nas zanima. S druge strane, u izlozima nema muškaraca – barem ne onih koji nisu obučeni u žene. Pitamo gugla, kaže, pokušalo se i s ponudom za dame, ali nije se održalo. Zaključujemo da je većina žena prestisnuta da bi samo tako nasred ceste ušle nekom tipu u izlog i zatvorile zavjesu.

Marica zna…

… koliko ju obožaaaavm i… Lažem. Ja sam tip od čaše. Srećom, ekipa je bila mješovitih pogleda na maricu, a u šarolikoj ponudi svega i svačega, opredijelile su se za slatko. Lake droge su ovdje, baš poput prostitucije, potpuno legalne, ali ipak postoje pravila. Nema preprodaje na ulici, za to služe Coffe shopovi. U gradu ih je preko 200, a u isti možeš ući dva puta u jednom danu. Maksimalna količina koju smiješ dnevno kupiti je 5 grama, a prema gramaži marihuane se mijenja i cijena kolačića. Najjeftinijne što smo vidjele je bilo 6 eura. Isprobani su oni od 8 i 10. Jedino što moja malenkost može reći je – fini su, a djeluju li, ne znam. Probala sam premalo, ali koliko sam vidjela na mojm fanstastičnim ženama, imaju relaksirajući učinak. Dobri su za živce. Apeliram da nabave i za doma.

Iako je konzumiranje i pušenje trave na ulici zabranjeno, u Amsterdamu nekako sve miriši upravo po travi. Ako vas policija uhvati na cesti, spremni su ignorirati manje količine.

Uglavnom, ovaj grad pruža neopisiv osjećaj slobode. Imaš dojam da je ovdje sve dozvoljeno, da te nitko neće kamenovati jer voliš “krivu” osobu…  a opet, sve je nekako posloženo. U nekakvom redu. Možda sam potpuno u krivu, teško je iznositi velike zaključke nakon samo četiri dana.

Zeleno. Volim. 

Po travi – ne onoj na tlu, mirisao je i Vondelpark. Najveći park u Amsterdamu zeleno je utočište i bijeg od gradske vreve. Fontane, izležavanje uz jezero, mostići, bicikle, psi, konji, ćurke… Volim gradove s velikim parkovima.

Kod Van Gogha i Anne Frank

Vondelpark se nalazi u blizini velikog Rijksmuseuma i muzeja omiljenog mi čudaka, Van Gogha. Zvjezdano nebo, možda najljepšu sliku ikada vidjela sam u njujorškoj MoMI, a ovdje mi je oko zasuzilo nad izloženom paletom i bojama. Njegovim. I mojim najdražim Suncokretima.

“Sada kad se nadam da ću živjeti s Gauguinom u našem ateljeu, želim napraviti dekoracije za atelje. Ništa osim velikog cvijeća.” Vincent Van Gogh

Ona koja bi kupila sve bila je puna zanimljivih informacija o umjetniku, a tu smo ostavile i nešto novaca na suvenire, pa sad na kauču ležim uz jastuk na Van Ghogovu sobu. Ona također. I sretne smo.

Muzej Anne Frank me se posebno dojmio. Opet sam, bit će, očekivala ništa, jer interneti kažu da je tamo bez veze. A ja se, emotivni kreten, raspala pred zidom na kojem još uvijek stoje oznake za visinu. Njima je Otto Frank pratio rast svojih djevojčica. Anna je u dvije godine koliko se s obitelj uspjela skrivati u aneksu sasvim obične amsterdamske zgrade narasla punih 13 centimetara. Kako ti to može biti bez veze, ti hladnokrvni internetski čovječe? Kako?!?

Družina se sastojala i od čudnovatih jedinki koje su se išle diviti mikrobima u muzej Micropia, a posjetile su i, pazi sad, Vrolik – muzej s najvećom kolekcijom ljudskih i životinjskih preparata u formalinu fokusiranih na razne anomalije. Ako uguglaš ovo, iskočit će ti mrtve bebe u prozirnim posudama. Božesačuvaj.

 

Tulipani, dvorci i vjetrenjače

Ono što je stvarno dobro u Amsterdamu, činjenica je da te od nestvarno lijepog grada do nestvarno lijepih seoskih prizora dijeli pola sata do četrdeset minuta vožnje vlakom. Prva stanica bio nam je dvorac Muiderslot, jedan od najbolje očuvanih dvoraca u Nizozemskoj. Smješten u Muidenu, slatkišu od grada u kojem dok sjediš uz rijeku, upijaš sunce i uživaš u pogledu, slušaš onu koja ne vozi biciklu kako priča o pokvarenom mesu.

Dvorac je najljepši. Ako ideš s djecom u Amsterdam, odvedi ih tamo. Trčat će po vrtovima, jahati mehaničkog konja, igrati igrice… naravno, sve to možeš raditi i ako nisi dijete.

Jutro u dvorcu, popodne na biciklama po nestvarnom krajoliku Zaanse Schansa. Grad kao nacrtan. Livade. Vjetrenjače. Konji. Puše nenormalno. Hladno je. Pa hajdmo na bicikle, da se ugrijemo. Ovdje je pedaliranje znatno lakše nego na Beer bikeu. Ovdje ti povjetarac koji ti je maloprije išao na živce najbolji prijatelj. Ovdje ne znaš gdje bi prije pogledao. Ovdje je, materemi, kao da si uskočio u neko umjetničko dijelo.

Posljednji dan ostavljamo za tulipane. Svibanj nije najbolje vrijeme za trčati poljima čisto zato jer su tulipani tada posječeni, pa odlazimo u Keukenhof. Ove vrtove svake godine posjećuje nepregledna gomila turista i to je ono što ne voliš na ovom šarenom mjestu. Vrtovi su otvoreni svega nekoliko tjedana godišnje, pa ako se nađeš tamo u pravo vrijeme, lijepo je posjetiti i izgubiti se u bojama. 

 

Opijene suncem, zasljepljene bojama, kao iz nekog sna, malo kasnije toga dana, budi nas Alex. “Come on girls, peeedal, peeedal, peeedal.” On mora da se šali. Osim što se nije šalio. 😀

Amsterdame, bilo nam je zadovoljstvo. Premašio si sva očekivanja. Ne samo zato jer smo se odmaknule od posla, beba, djece, cica, škole, kuhanja, pelena i kakice. Bio si kralj naše zabave. Slobodan si, divlji, romantičan, smiren, pomaknut, blesav… i toliko suludo lijep. <3

PS. Ako se pitaš kako se sedam žena s djecom starom od 8 mjeseci do 8 godina uspije dogovoriti za jedno ovakvo putovanje, odgovor je: bez puno razmišljanja. “Vidi karte su po 58 eura, kupujemo? Kupujemo.” Razmišljamo poslije. Ili, ne… 😀 Velika prednost je ta što većina radi za sebe pa može uzeti dan, dva slobodno kada želi, jedna je na porodiljnom, jedna tijekom godine skupi koji slobodan dan, a Tanja… Tanja je kraljica. Ona uzme godišnji i u Dubai se vraća za petnaestak dana.

Djeca su ostala s tatama, dakle tu problema nema ili barem ne bi trebalo biti.

 

*Canal cruise  smo uzele preko Fun Amsterdam. Stvarno fantastično… Na Beer bikeu nas je ugostila ista ekipa i hvala im na tome… zaista su začinili ta četiri dana na najbolji način 🙂