Lisabon – tri dana za ljubav

Što, kako i za koliko u Lisabonu pročitaj OVDJE

 

Lisabon… tri dana za ljubav.

Stojimo u podzemnoj garaži. Ostavljamo prtljagu u ormariće jer nas do prijave u hotel dijele još četiri sata. Prvi portugalac s kojim smo stupili u kontakt oduševljeno gleda u nas. Stišće nam ruku. Čestita. Ne može doći k sebi. Od svih turista, baš ga je dopalo da pomogne – Hrvatima. Stojimo u podzemnoj garaži. Grli me čovjek kojeg vidim prvi put u životu i ne vjeruje. Jer mi smo iz Hrvatske. Luka Modrić također. Izlazimo zajedno, pred nama se otvara trg Praca da Figueira. On i dalje priča o nevjerovatnoj reprezentaciji. O genijalnoj igri. Hvali srčanost igrača kakvu još nije doživio. Smješkam se, kimam glavom i ne znam kako da mu obajasnim. Sve je to sjajno i divno. Ali moje je srce upravo jače poskočilo jer se našlo pred pročeljima lisabonskih zgrada. Lisabon je, znaš, najbolji izložbeni prostor keramičkih pločica na otvorenom. Zovu se azulejos. U svijetu pločica, za mene su ove Hrvatska repka. Azulejos su Modrić. Luka.

Opraštamo se s oduševljenim domaćinom i krećemo prema samom središtu grada. Dočekao nas je  impresivan trg Praca do Comercio. Svirala je hrvatska himna. Sad već mislimo da nas netko, da prostiš, zajebava. Ispostavilo se da je u tijeku turnir u malom nogometu, a mi smo naletili baš na intoniranje Lijepe naše. Igrali smo s Poljacima. Dali smo gol. Izgubili smo. Nema veze. Nije Lisabon zamjerio. Lisabon ne zamjera. On voli.

Kad smo već kod ljubavi, moram naglasiti da smo na ovo kratko putovanje otišli bez djeteta. Čisto da vidimo idu li nam i dalje putovanja u dvoje. To ti dođe kao svojevrsni test odnosa/veze/braka. Ako se na putovanju i dalje slažete, imate šanse za hepili ever after. Ako ne, pa dobro.. bar ste bili na putovanju 😉

Naša tri dana za ljubav donosim u tri dnevnička zapisa. Veži se, polijećemo 😉

 

Kapetanovi dnevnici. Dan prvi.

 Nakon pomalo neočekivane dobrodošlice, ostavljamo stvari u sobi i krećemo put Belema. Putem smo naučili da se Belem ne kaže zdravo seljački – Belem, s naglaskom na prvom slogu, nego fino portugalski – Beleim, s naglaskom na drugom slogu. Stigli smo oko 16. Tramvajem broj 15. Dočekale su nas gužve. Za ući u samostan Sv. Jeronima. Za toranj Belem. Ispred spomenika otkrićima. Fotkanje na velikoj karti svijeta – samo mi i svijet, mogli smo zaboraviti. A o poznatim Pasteis de Nata kolačićima, da i ne pričam. S godinama smo izgubili potrebu čekanja u redovima za bilo što, pa samo prolazimo pored svih atrakcija i liježemo na travu. Promatramo. Upijamo. Osluškujemo. Čekamo vrijeme za ukrcaj na jedrenjak agencije Tagus cruises. Gdje god da idemo, imamo običaj ploviti po rijeci. Lisabon ima rijeku Tejo, a mi smo puna dva sata uživali u pogledima na grad. Nema veze što je puhalo i što sam dobila  laganu upalu mozga. Isplatilo se.

Krstarenje rijekom tejo

Silazimo s jedrenjaka oko 19.30. Sumrak je već tu. A sa suncem kao da su otišli i turisti. Beleim je, vidiš kako sam fino portugalska, ostao na raspolaganju pokojem putniku, a uglavnom fotografima. Baš kao i mi, čekaju plavi sat. Fotografije su tada najljepše.

Belem je najljepši uz zalazak sunca

Ljudi su nestali i oko samostana, svijet je sada bio samo naš, i što je najvažnije – u slastičarnici je ostalo svega nekoliko kupaca. Uzeli smo samo jedan Pasteis de Nata. U slučaju da nam se ne sviđa. Oh, greško, Kruzova ti je ime. Kako slastica od lisnatog tijesta i kreme od jaja može biti toliko ukusna. Kako? KAKO??!?!?!

Po povratku nam ostaje taman toliko vremena da prošetamo do željezničke stanice Rossio predivne li zgrade od kuda ujutro krećemo za Sintru. Ispred ulični svirači, ljudi plešu, predivno je. Zakasnili smo na zadnji metro. Nudili su nam hašiš putem. Jer živimo na rubu.

Lisabone. Sviđaš mi se.

Rossio stanica

Princezini zapisi. Dan drugi.

Budimo se u 7.45. Namjeravamo stići na vlak do Sintre koji ide u 8:30. Nismo stigli. Krivim preukusnu hranu. Svugdje, pa i u pekarama. Nema veze, Sintra je s Lisabonom jako dobro povezana, pa se ukrcavamo na vlak u 9 sati. Četrdesetak minuta kasnije, evo nas u bajkovitom gradiću. Iz krcatog vlaka, oko 95 posto ljudi odlazi vidjeti boje šarene palače Pena. Mi odlazimo osjetiti magiju Quinte da Regaleira. Stigne se zapravo oboje, ali mi smo isti dan naumili otići do Cabo da Roca i Cascaisa, pa biramo samo Regaleiru. Na ovo sam se imanje navukla još preko fotografija. Ovdje se vidi sjajna kombinacija gotičke, renesanse, egipatske i maurske arhitekture. A, iako sam žena od boja, Poco Initinatio, neobičan obrnuti bunar sa spiralnim stepenicama prevagnuo je da boje zamjenim pomalo mračnom Regaleirom. Na dnu bunara – obrnutog tornja, koji nikada nije služio za vodu već za tajne Masonske obrede inicijacije, naslikan je kompas oko križa Templara. Spiralne stepenice izgledaju kao put do pakla. A zapravo vode u raj. Ne boj se sići – nećeš se morati penjati natrag. Proći ćeš kroz jedan od brojnih podzemnih tunela i izaći ispod malog slapa.

Ukrcavamo se na autobus 403 i krećemo za najzapadniju točku Europe. Obukla sam lepršavu haljinu i otišla na Cabo da Roca. Nije to samo predivno mjesto na kojem prestaje zemlja i počinje more. To je predivno mjesto na kojem plešu orkanski vjetrovi. Mjesto na koje se dolazi u hlačama. Jeble me haljine, da me jeble. Lepršave.

Bez obzira na činjenicu da sam jedno vrijeme izgledala kao da mi se piša, jer treba držati haljinu koja leluja i da sasvim sigurno netko na fotkama ima moje dupe, Cabo da Roca je impresivan. Nema se tamo što vidjeti osim svjetionika i valova koje stijene razbijaju u mikrokomadiće, ali osjećaj da stojiš na mjestu od kojeg nema ništa do Amerika je neopisiv.

Istim autobusom nastavljamo prema poznatom ljetovalištu Cascaisu. Tamo je ljeto u punom jeku. Prošetali smo po mjestu i iznajmili bicikle na sat vremena za 2 eura. Odvele su nas do Đavoljih usta. Jer od umjetnika najviše volimo Prirodu.

U Lisabon dolazimo oko 18.30. Večer provodimo u dijelu grada poznatom po noćnom životu. Bairro Alto je šarmantan i buntovan. Tamo smo slušali Fado u tapas baru Tasca do Chico. Inače je za Fado show potrebno izdvojiti nešto više novaca jer obično uključuje ulaznicu i ne baš jefinu večeru. Ovdje je moguće naručiti piće uz nareske, sireve, kuglice od bakalara… Naručili smo mali bokal sangrije. Nismo se razumjeli, donijela je veliki. Popili smo.
Ovdje ima svega desetak stolova. Ovdje se svjetla gase, a vrata se zatvaraju kada prsti krenu prebirati po žicama. Kada pjevač pusti glas. Fado se ne prekida.

Bairro Alto

Kad smo se vratili, pustili smo Lari Fado. Stisla se pored mene, sakrila pod rame… Rekla je tiho, ne sviđa mi se ova muzika. Tužna je.

Zanimljivo kako ne moraš razumijeti ni riječi da bi osjetio glazbu. A Fado se osjeća. Djetetu je “saudade” možda neshvatljiv. Teško je sa sedam godina razumjeti ljepotu tuge i nedostajanja koju nosi.

Kažu da je Fado tužna glazba sretnih ljudi. Ova teta da je glazba, bila bi Fado 

 

I još nešto. Subotom navečer na ulicama Ližboe nije hašiš u modi. To je za petak. Subotom je u ponudi bijelo. U životu me nikad nisu ovoliko nudili drogom. Trava, hašiš, kokain. Što god hoćeš. Gdje god kreneš. Pretpostavljam da nude svakoga tko im se nađe na putu. Nas možda malo češće. Ne mogu zamjeriti ako zbog miksa boja i uzoraka na meni, ljudi jednostavno misle da se drogiram na dnevnoj bazi.

Memoari jedne dame. Dan treći.

Krenuli smo oko osamipo’ u uvjerenju da ćemo se ukrcati na poznati tramvaj 28. Nismo. Red k’o da se dijeli kruh. Ili u najmanju ruku, avionske karte. Dvajstosmicu smo zamijenili jednako šarmantnom dvanajsticom. I ona je žuta. Stara. Vozi do Alfame. Jedan dio đira joj se poklapa s gore spomenutom. A nitko ju neće. Ljudi su čudni. Nadam se da i one iz drugog reda nude drogom.

Alfama. Iskrcali smo se negdje pri vrhu i krenuli bez plana. Plan bi samo upropastio ljepotu. Bila sam k’o Alisa u zemlji čudesa. Samo s hula hopom.  Nema kutka na kojem nisam zaplesala. Ovdje i crkvena zvona pjevaju. Crkvena zvona pjevaju Odu radosti. Obično ding dong je jednostavno preobično za Alfamu. Glazba je tamo u savršenom suživotu s ulicama. Ljudima. Povjetarcem.
I nas dvoje smo u savršenom suživotu. Posvađali smo se samo jednom. Na deset minuta. S najljepšim pogledom na grad. Miraduro de Santa Luzia. Najljepši je od tri vidikovca koja smo obišli. Nemreš se dugo duriti na miraduru.

Alfama je stari dio Lisabona u koji se dođeš izgubiti. Naići ćeš na šarmantne prozore. Suši se veš. Bakice promatraju. Ovdje ćeš popiti Ginjinhu, liker u čokoladnoj čašici koju pojedeš. Na šarenim stolicama. U najužoj ulici. Odnekud je dopirala muzika. S pogledom na pločice.

Lisabonske dane završavamo na još jednom vidikovcu. Miraduro de Sao Pedro de Alcantara. Do njega vodi uspinjača Gloria. Tamo dođi navečer. Večeri su u Lisabonu kao san. Lampice. Hrana. Glazba. I svjetla grada koji ima baš sve. Pa i tugu. Koju je podigao na jednu sasvim drugu razinu. Saudade.

 

Neka nam netko pošalje dijete. Ostajemo.

Baci oko i na filmska ostvarenja 😀

Lisabone, lijep si

Hula hopom po Lisabonu

9 Replies to “Lisabon – tri dana za ljubav”

  1. […] Lisabon je definitivno grad koji zaslužuje posjet. Nadam se da smo pomogli… a ako te zanima kako nam je bilo, tesk i fotke su OVDJE. […]

  2. o da, najela sam se tih pasteis de nata:)) i nama su stalno nudili drogu, to mi se nigdje nije dogodilo. Ali, Lisabon je čaroban!:)

    1. Našla sam enke recepte, probat ću ih proizvesti doma 😀 Iako… realno, nemam šanse 😀 Ovo s drogom je baš za nevjerovat. Sigurna sam da prodaju mješavine različitog bilja i brašna, ali svejedno 😀 Lisabon <3

      1. Haha da, sigurno varaju turiste

  3. Ne mogu si pomoći: Portugalac, ne ‘portugalac’.
    Ja sam pravopisni Monk…

    1. Hahahahha 😀 Ne preporučam ti onda čitati moje tekstove barem par mjeseci nakon objave… s vremenom ih dovedem u red 😀

    2. Pravopisni Monče..ne kakati,i potražiti pomoć ako je potrebno btw

  4. Moj Lisabon je bio drugačiji jer nisam imala hulahop. Čitajući, kroz ovu tvoju spontanost, lepršala sam i plesala kroz Lisbou. Zbog onog naopakog tornja, da sam znala za njega, možda bih i ja promašila Penu.

    1. Hulahop svemu daje posebnu dimenziju 😀 <3 A Regakeira je predivna.. ako vas put opet jednom odvede do Portugala, svakako pogledajte 🙂

Leave a Reply