Treehouse Resnice - kućica na stablu

Moja mama: Možda da uzmete neki nožić ako dođe medvjed.

Ja: Ozbiljno? Nožićem? Na medvjeda?

Kućica na stablu

Krenuli smo u kućicu na stablu. Treehouse Resnice. U blizini Karlovca, na osami, u šumi, krije se mali raj. I uopće ne pretjerujem. Ovo je raj. Ako voliš prirodu, naravno.

Vlatka i Tihomir, vlasnici kućice, jedni od onih ljudi s kojima klikneš odmah na prvu, dočekali su nas u Belavićima, kod Mosta hrvatskih branitelja. Već ovdje Mrežnica pokazuje svoju ljepotu. Rijeka me osvojila u sekundi.

Najprije nam pokazuju kamo se nalazi kanu, objašnjavaju gdje se možemo kupati, a kamo popiti rashlađenu pivu. Oba savjeta – usvojena.

Nedaleko od „parkirališta“ za zeleni kanu, nalazi se i ona. Drvena kućica koju škicam još od svibnja. I evo nas napokon tu. Nas troje i najdraži dlakavac u novoj avanturi. Jer… dva ćemo dana živjeti u kućici na stablu. Ne mogu prestati ponavljati „kućica na stablu“. Jer… ono… kućica na STABLUUUU.

U kućici na stablu nema struje. Nema televizora. Ovdje si sam sa sobom i svojom obitelji (ili koga si već poveo). Upravo to je ono što nam svima treba, jedan pravi povratak prirodi i društvenim igrama :). Iako smo ponijeli gomilu zanimacije od doma, pronašli smo tamo Mikado – jednu od dražih mi igara, a srećom, voli ju i moja ekipa. Uz drvene štapiće dočekali smo i prvi mrak. A kad kažem mrak – ovdje je to zaista mrak. Crni. Već oko 20 sati rado bi upalili svjetlo – da ga ima, ali ovdje ovisiš o malim lampicama na baterije koje, iskreno rečeno, i nisu baš Betlehem. :D. Oko 21 sat, legli smo u krevet i upalili laptop. Zaspali smo uz Zlatokosu. Toliko o pravom povratku prirodi. Priznajem javno, malo smo varali. 😀

Umivanje na otvorenom

Cijelu je noć padala kiša, a kada spavaš u drvenoj kućici na stablu, čuješ gotovo svaku kap. Nevrijeme je raščistilo nebo, pa je drugo jutro svanuo najljepši dan.

Kava koju si napraviš usred šume, na malom plinskom kuhalu, okružen zelenilom jedna je od boljih kava – kaže on, ja ne volim kavu. Ali mene je zato dočekalo jedno od posebnijih umivanja ikada. Evo ovdje:

Pereš zube i ne vjeruješ. Općenito, „kupaonica“, kao odvojeni dio kućice na stablu, toliko je prelijepa da ne znam što bih uopće rekla. To trebaš doći i vidjeti. A tek činjenica da do nje možeš prošetati potpuno gol… Jer… nigdje nikoga :D. Nisam ja, on je i imam tako fantastične fotke ovoga. I ne, neću ih pokazati, bez brige :D.

Na Mrežnici

Jutro provodimo na rijeci. Srećom, nitko nije vidio naše ukrcavanje u kanu – da je, dobro bi se nasmijao. Baš se vidi da smo gradska djeca. Vozimo se do malog slapa. Mrežnica ih navodno ima oko stotinjak. Tamo „parkiramo“ kanu i bacamo se u jedan od prirodnih bazenčića. Ovo mi je bilo prvo kupanje u rijeci. Mislila sam da to nije za mene, ali nakon početne nelagode, prepuštam se i uživam. Uživamo svi. Predivno je. Ona je tek naučila plivati i moram priznati da me iznenadilo koliko se oslobodila, pogotovo s obzirom na to da pliva u rijeci. Divno je bilo vidjeti ju kako se povezala s prirodom.

Na Mrežnicu se vraćamo i nakon ručka. Ovaj put veslamo u drugom smjeru – prema Jungle baru. To je ono mjesto s rashlađenom pivom. Tamo smo imali bliski susret s labudom. Naš se pas odmah uznemirio. Počeo je režati. Isto je napravio i labud. Ja sam umrla od straha. Moja bujna mašta već je zamišljala divlji okršaj, prevrnuti kanu i… nedajbožetakvogzla… potopljeni fotoaparat. Zaključak: bojim se labudova. Ako pokleknem pred trendom napuhanih životinja, na plažu garant idem s flamingom ili jednorogom. Neće labud preko moga praga. 😀

Za ručak – naravno, roštilj. Iz vreće privezane između dva stabla promatram svog muškarca kako cijepa drva i peče meso. Dok ja ne radim ništa. Definitivno moj tip odmora. Pardon, napravila sam salatu. I oprala suđe. Kvragu. Kakav je to odmor. Zašto smo uopće išli. 😀

Još jednom, dočekala nas je noć uz kišu. Ovaj smo se put uspavali uz Frozen. O, živote… i dalje Frozen… Oko tri ujutro porobudilo nas je režanje. Panično sam rekla – Vedrane, nešto je vani. Stella je zalajala. I nastao je muk. Navodno je bio jelen. Odlučila sam vjerovati da je bio jelen. Medvjeda nismo sreli. Na njegovu sreću. Jer… nožić. 😉

Baterije – pune

Ovo je bez sumnje bio jedan od naših posebnijih doživljaja. Što zbog kućice na stablu, što zbog osame, šume, što zbog Mrežnice, kanua, savršenog vremena – dnevnog, zastrašujućeg nevremena – noćnog, režanja životinja – raznih… što zbog činjenice da se dugo dugo nismo ovoliko odmorili i potpuno posvetili jedni drugima. Sigurna sam da se vraćamo kad se baterije opet isprazne. Jer ove naše, životne, najbolje se pune tamo kamo nema struje. 😉

Ako ideš u Treehouse Resnice, dobro je znati:

dočekat će te simpatični domaćini koji su tu za sve što trebaš
u kućici na stablu imaš sve – posteljinu, ručnike, knjige…
kuhinja je vanjski, odvojen objekt. Ne moraš nositi padele, tanjure, pribor za jelo… ima čak i kave, soli, šećera…
postoji prijenosni frižider s ledom
imaš sve potrebno za zapaliti roštiljsku vatru
suđe pereš s kišnicom. Isto vrijedi i za umivanje, tuširanje…
osim kanua, na raspolaganju su ti bicikle, quad, pribor za badminton, pikado, Mikado 🙂
komaraca – nema. Niti jednog.
u kućicu na stablu stanu 4 odrasle osobe plus koje dijete. Postoji krevet i kauč na razvlačenje.
kućica na stablu predivno je uređena. Detalji su sve.
Sami su ju sagradili vlasnici uz pomoć prijatelja. Mi sami jedva sagradimo kućicu od karata.
ako ideš s djecom, uživat ćete. Puno je zelenila okolo, jedino bi s todlerima moglo biti malo teže. Stepenice i neravan teren u kombinaciji s dvogodišnjacima i trogodišnjacima možda nisu najsretnija kombinacija. Ali savjetujem odlazak i u tom slučaju
jedini preduvjet za ugodan boravak je da voliš prirodu i da ze želiš izgubiti u zelenilu i tišini. I da imaš nožić. 😀