Reklo mi, a ja ne slušam #usputnica

Reklo mi da ne idem u Abu Dhabi jer tamo nemam što vidjeti – na ljepšu džamiju dugo nisam naišla. Reklo mi da je Maroko bezveze i da nije za djecu – valjda najdraže putovanje ikada. Reklo mi da na Zanzibaru nemaš što raditi više od 4 dana – devet nam bilo malo. Reklo mi da muzej Anne Frank slobodno mogu preskočiti – suze su mi tekle pred zidom s oznakama visine kojima je Annin tata mjerio svoje djevojčice. Reklo mi.. a ja ne slušam. Srećom 🙂

Zato ne volim negativno obojane putopise. Negativne osvrte na destinacije preskačem. Pritom ne mislim na savjete nego osobni doživljaj. Nemaju mi smisla. Nerijetko pod takvim postovima stoji “napokon iskren osvrt”. Jer mi kojima je bilo lijepo bit će lažemo 😀. Pljesak i aplauzi. Al` ja se ne dam – iako sam svjesna da bi takvim stavom privukla puno više čitatelja jer kod nas “loše” uvijek bolje prolazi.

Već sam na primjeru Pariza napisala – tražim ljepotu pa ju valjda zato i nalazim. I zato pišem pozitivno. Cilj mi je inspirirati. Znaju to svi koji čitaju. Znaju da se s prvim slovom penju na šarenog jednorga koji će ih odvesti tamo gdje je lijepo. Da se razumijemo, upozorit ću kada na nešto treba pripaziti. Savjetovat ću kako izbjeći neke neugodnosti. Ali baš nikada neću reći – nemoj ići tamo jer se nama nije svidjelo.  Čisto zato jer vjerujem da trebaš stvoriti svoj dojam koji može biti dijametralno suprotan našem.

Srećom, pa sam uvijek lovila svoje dojmove. Da nisam ne bih vidjela najljepšu džamiju. Ne bih se izgubili u bojama Maroka. Ne bi sjedili u dnevnom boravku klasičnog zanzibarskog doma. Ne bi se voljeli u Parizu. Ne bih stajala tamo gdje je dane provodila jedna posebna djevojčica. Ne bih…

Reklo mi… a ja ne slušam. Nemoj slušati ni ti. Lovi svoje dojmove, pa makar ispali negativni. Tvoji su.